Promišljeno roditeljstvo 8

Lični primer / zaključak

Za kraj se odlučih da vam poverim jedan događaj koji se zbio u našoj porodici pre godinu dana.

Lični primer (dokumentarac):

četvrtak, 23.03.2017. 11h (moje najmlađe dete, II razred gimnazije, zove me na posao)
Dete: E, mama, samo da ti kažem. Nisam otišao u školu, nešto me strašno boli stomak. Čim ustanem mene nešto probada, a kad ležim ništa ne osećam. Do sad sam spavao. Nisam gladan.
Ja: Ok, onda ne mrdaj, lezi. Možeš li da budeš miran dok se ne vratim s posla? Ako samo krene da ti se pogoršava stanje odmah zovi tatu ili mene! Imaš li neki pismeni danas?
Dete: Imam, ali nije to, stvarno.
četvrtak, 23.03.2017. 16,30h (vratila sam se s posla)
Ja: Pile, kako se osećaš? Pokaži mi gde te tačno boli? Jesi li jeo išta?
Dete: Isto mi je kao i jutros. Jeo sam nešto malo. Nisam gladan.
Ja: Vrlo verovatno da je slepo crevo, po tome gde mi pokazuješ da te boli. Za ovo moramo obavezno doktoru. Prvo dom zdravlja, pa ćemo posle negde na kliniku. To mora da se operiše. Ne moraš jesti, ali popij vode ili čaja, dehidriraćeš.
četvrtak, 23.03.2017. 17,30h (pedijatar, dom zdravlja)
Pedijatar: Lezi, momče, ovde da te pogledam. Dijagnostika: pesnica na obolelo mesto – [1. put]. Meni ne liči ovo na upalu slepog creva. Stomak nije tvrd. Možda mu je samo nešto zasmetalo. Znate, on je u tim godinama da može i da simulira probleme. Osim toga, njemu se na licu ne vidi da ga boli kada ga stisnem. Dođite sutra, ako nema poboljšanja.
Ja: Doktorka, shvatam da su simulacije moguće, ali ovde to nije slučaj. Molim vas, dajte nam uput za “Majka i dete”, kao i opravdanje za školu za ova dva dana.
Pedijatar: Ne morate da žurite, neka se malo odmori, pa ćemo videti. Evo može da izvadi sad leukocite pa ćemo odmah znati.
Pedijatar: (gleda u rezultate) Samo su neznatno povišeni. Rekla sam vam da nije ništa ozbiljno.
Ja: Recite mi, molim vas, ako smo mi stigli sada kod vas, a infekcija je tek krenula, da li je moguće da leukociti nisu još odreagovali, da slepo crevo još nije puklo. Da li je ovo, možda, situacija koju priželjkuju svi hirurzi: da pacijent stigne na vreme?
Pedijatar: (3 sekunde ne progovara) Evo vam uput za „Majka i dete“. Oni su danas dežurni. Posle 21h možete i bez uputa.
četvrtak, 23.03.2017. 18,30h (izlazimo iz doma zdravlja)
Dete: Šta ćemo sad?
Ja: Idemo kući. Samo da se izujem i kafu da popijem, pa ćemo onda dalje. I ti bi mogao nešto da popiješ i pojedeš. I, molim te, batali me tih fazona da si neka faca i da nećeš da pokažeš da te boli. Vidiš li da doktorka očekuje neku tvoju reakciju!
četvrtak, 23.03.2017. 21,00h („Majka i dete“)
Ja (detetu): Očekujem da te ovde snime, urade analize i operišu. Samo da znaš, 12 sati pre anestezije ne smeš ništa ni da piješ, ni da jedeš.
Prijemni doktor 1: Lezi ovde da te pogledam. Dijagnostika: pesnica na obolelo mesto – [2. put]. Da, meni se čini da bi ovo moglo biti slepo crevo. Na sreću, nije još puklo. Hajde da i kolega pogleda.
Prijemni doktor 2: Dijagnostika: pesnica na obolelo mesto – [3. put]. Da, sigurno je slepo crevo. Evo, uradite analize krvi i urina pa se vratite u ovu ambulantu da uradimo prijem.
četvrtak, 23.03.2017. 21,30h („Majka i dete“, nazad u prijemnu ambulantu)
Prijemni doktor 1: Ovo je načelnik, on mora da odobri prijem. (Pokazuje na iskusnog doktora. U trenutku mi pada na um da je on mojih godina i da možda fantaziram ovako umorna da mi je nešto poznat. Možda smo nekad išli zajedno u školu, ko će ga znati.)
Načelnik: Lezi ovde da te pogledam. Dijagnostika: pesnica na obolelo mesto – [4. put]. Da, da, hm, ... aha ... ma nije njemu ništa, skuvajte mu nanu, proći će to do jutra. (Okreće se na peti i odlazi iz ambulante)
Ja: Šta se dešava?
Prijemni doktor 1: (neprijatno mu je, hoće lepo u zemlju da propadne) Izvinite, načelnik mora da odobri prijem. Mi smo nemoćni. Ne možemo preko njegove reči.
Ja: Shvatam ja to. Nego, recite vi meni šta ja da radim s detetom! Ovaj čaj od nane neću ni da komentarišem. Gde ja da vodim dete ujutro? Uradili smo ovde maločas sve analize.
Prijemni doktor 1: Ako mu pozli noćas ili ujutro dođite ovamo. Inače, vodite ga u Tiršovu. Oni su sutra dežurni.
Mi se vraćamo kući. Bolovi su jači i učestaliji, verovatno od silne dijagnostike.
četvrtak, 23.03.2017. 22,30h (ponovo kod kuće)
Dete: Mama, hoćeš li ti moći sutra sa mnom da ideš u bolnicu? Mene ovo već jako boli.
Ja: Naravno! Da li si stvarno pomislio da ću da te ostavim takvog? Javiću da sutra ne dolazim na posao. I tata i ja idemo s tobom. Da tu skuvam neki čaj? Hoćeš bar neki kaks da pojedeš?
Dete: Neću ništa, samo hoću da me operišu odmah!
Ja: Slobodno uzmi neku tečnost, bilo šta. Ne može operacija da bude odmah čim uđemo. To rade samo u najhitnijim slučajevima. Poslednji put si pio pre 3 sata. Uzmi bar neki gutljaj.
Dete: Neću ništa!
petak, 24.03.2017. 9,30h („Majka i dete“)
Ja: Doktore, mi smo ovde bili sinoć i uradili smo sve analize za prijem.
Prijemni doktor 3: Lezi ovde da te pogledam. Dijagnostika: pesnica na obolelo mesto – [5. put]. U pitanju je slepo crevo. Nije puklo, ali je svakako za operaciju. Ne razumem, zašto niste sinoć ostali? Sad bi već bio na programu.
Ja: Doktore, molim vas, znate li vi s kim radite? Ko je sinoć odobravao prijem?
Prijemni doktor 3: (dug pogled bez reči) Gospođo, vodite dete odmah u Tiršovu, oni su danas dežurni.
petak, 24.03.2017. 11,00h (na sred mosta Gazela)
Ja: Blagi Bože! Kakav je ovo zastoj? Opet neki štrajk? Odakle ovi silni autobusi?
(trenutak panike! Smiri se, smiri se, proći će i ovo ...) U kolima je sto stepeni, kolona se miče puževim korakom.
Moj voljeni: Šta, zar ti ne znaš da Vučić pravi hepening u Areni i da je obezbedio publiku iz cele zemlje – predizborni miting SNS-a?
Ja: Ne mogu da verujem! (okrećem se prema detetu) Kako je? Ne brini ništa, sad će se raščistiti. Hoćeš gutljaj vode?
Dete: Rekao sam ti da neću ništa da pijem.
petak, 24.03.2017. 11,45h („Tiršova“ – prijemna ambulanta)
Ja: Doktore, nas su sad hitno poslali iz „Majka i dete“ zbog upale slepog creva. Evo imamo i analize stare 12 sati.
Prijemni doktor 4: Lezi da te pogledam.
Moje dete kreće prema krevetu.
Ja: Doktore, molim vas, ako ga i vi još jednom pesnicom pritisnete u slepo crevo, pući će odmah sada. Već je 5 puta prošao tu dijagnostiku.
Prijemni doktor 4: (iznenađen pogled!) Dobro, nije neophodno. Ali analize ćete morati ponovo da uradite sada. Ne priznajemo iz druge ustanove. Posle se javite gore na odeljenje.
petak, 24.03.2017. 12,30h („Tiršova“ - odeljenje)
Sestra: Majko, ne brinite ništa. Sad ćemo mi njega da smestimo u krevet. Popunite ove formulare.
Ja: Molim vas, on od sinoć nije ništa ni pio, ni jeo. Misli da će tako pre stići do operacije.
Sestra: Ozbiljno!? Sad ćemo mi njega odmah na infuziju. Baš je dehidrirao. Posle će da ide na snimanje, pa će doktor da odluči kada će biti operacija. Ne brinite ništa. Ako treba još nešto da mu donesete, možete danas u bilo koje doba. Prvi dan po prijemu se ne obazirite na vreme posete. Evo vam broj telefona odavde, s odeljenja. Možete zvati u bilo koje doba dana ili noći. Nemojte se ustručavati. Još jednom, ne brinite ništa.
Pozdravljamo se s detetom. Odlazimo. Laknulo je i nama i njemu. Znam da će sve biti dobro. Bože, kakve divne sestre!
petak, 24.03.2017. 17,00h („Tiršova“ - odeljenje)
Dete (zove me sa svog mobilnog telefona): E, mama, sad sam se vratio sa snimanja. Doktor je rekao da mi je slepo crevo upaljeno, 3 puta uvećano. Kaže da baš imam sreće što nije puklo, da bi bilo „čupavo“ da se sve lepo očisti. Operisaće me večeras u 7h. Samo sam hteo da vam javim. Zvaću opet kad se budem vratio s operacije.
petak, 24.03.2017. 21,30h („Tiršova“ - odeljenje)
Dete (zove me sa svog mobilnog telefona): E, mama, operisali su me. Boli me rana. Jako mi se spava. Samo da vam javim. Vidimo se sutra.
subota, 25.03.2017. 1,30h (kuća, gluvo doba noći, svi spavamo)
Naglo se uspravljam u krevetu, držim se za grlo, ne mogu da dođem do daha. Izbezumljena sam od straha. Ne znam da li ovako izgleda srčani napad ili je nekakvo gušenje?
Moj voljeni: Šta ti je? Šta se desilo? Ne progovaraš!
Ja: (Posle desetak sekundi ustajem iz kreveta.) Ne znam šta je ovo. Ne liči mi da je srce. Tu me ništa ne boli. Jedino se osećam kao da me je neko davio. Čekaj da popijem malo vode da se smirim. Sedim u dnevnoj sobi, u mraku, neko vreme. Nemam pojima koliko je prošlo. Samo sedim, klatim se, totalno zombirana. Odjednom znam! Hvatam se za telefon.
Moj voljeni: Koga to zoveš u ovo doba noći?
Ja: Tiršovu.
Ja: Dobro veče, oprostite na smetnji, recite mi, molim vas, kako je pacijent (taj i taj) iz sobe (te i te) Sinoć je operisan.
Sestra: (tajac je trajao toliko dugo da sam već pomislila da se prekinula veza). On je sada dobro, spava. Upravo dolazim od njega. Znate, malo je teže podneo anesteziju. Maločas se silno ispovraćao.  Konačno se smirio. Ništa ne brinite. Nego ... kako ste znali?
Ja: Da ... Hvala vam najlepše na informacijama. Više se ne brinem.

Zašto je ovaj lični događaj dobar primer promišljenog roditeljstva? Prođite kroz tekst još jednom i uočite koliko su puta moje odluke uticale na tok događaja? Koliko puta nisam poslušala preporuku lekara? Koliko puta sam insistirala, molila, zahtevala? Svaki put je to bio trenutak donošenja neke odluke, odluke koja ima direktno veze s životom moga deteta.


Zaključak:

Šta reći za kraj. Dugo sam pisala i prekrajala ovaj tekst. Taman završim neku temu i krenem na drugu, kad se dosetim još nečeg, pa se opet vratim na prethodnu ... U jednom trenutku sam samo rekla: „Dosta je više, ovo kraja nema!“ Već i sada znam šta sam još mogla zgodno dodati, ali nema veze. Pisaćemo o tome u komentarima, ako se neko toga dohvati.

Možda još samo par crvenih rečenica za kraj:

Volite svoju decu. Volite ih najviše što možete, a neka vam oni budu inspiracija da se svakim danom na tom polju usavršavate. 
Kako znati da li ste na putu ljubavi? Po emociji, ni po čemu drugom. Kad god osetite da ste ljuti, da zatežete odnose, da povlačite pitanje odgovornosti, prava ili zakona, vi ste, bar nakratko, s tog puta sišli. Zastanite na tren, udahnite duboko, smirite se, osetite empatiju – i evo vas opet na pravom putu! 
U konačnosti, ljubav je jedini plus koji vam se računa i u ljudskoj i u božanskoj ravni.

Prethodne teme:


Коментари

  1. Sve pohvale za ceo serijal tekstova, da ga tako nazovem. :)
    Ovaj danasnji tekst je bio tako napet da mi je i suza krenula, bez preterivanja! Lekari... I moja mama je prosla kroz razne peripetije sa raznim nesposobnim lekarima po Krusevcu, da je pitanje da li bih bila ziva i ko zna kako bih izgledala da ona nije insistirala na drugim pravcima lecenja i, naravno, menjala lekara i isla cak i na VMA u BG-u. (Hteli su da mi razbijaju lobanju jer nisu znali kako da mi lece konstantne upale uva, kojih sam imala 9 od moja 3 meseca pa do cetvrte godine zivota- samo jedan primer.) Tako da, mogu samo da se nadam da ima neceg lavovskog i u meni kao u tebi i njoj. O:) Vreme ce pokazati... Samo se nadam da necemo upadati u ovako rizicne situacije.
    Svaka cast na strpljenju dok si pravila ovo vocno srce! Divna fotka! :D Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala ti, Zvezdana, na praćenju ovih tekstova. Nadam se da sam uspela da podelim emociju, da dam neku ideju, da ukažem da je nešto što izgleda nemoguće, ipak moguće.
    Svako od nas ima svoj put, svoje okruženje, svoje želje i snove tako da ni jedno uskustvo ne može biti doslovno preneseno, niti treba. Divno mi je čuti da tako mladi roditelji imaju toliko razumevanja za svoje dete, a takođe i međusobno uvažavanje.
    Nema mesta strahu, ako ljubav postoji sve posle dođe na svoje! A što se tiče lavica - to je svaka majka koja brine za svoje dete! Pozdrav i do nekog novog čitanja :)

    ОдговориИзбриши
  3. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Isidora, pre svega, zahvaljujem ti na posvećenosti u praćenju i komentarisanju ovih tekstova. Hvala ti na pohvali, a ti i kad pohvaljuješ radiš to argumentovano!
      Stvarno sam dirnuta i onako počastvovana što misliš da bi od toga mogla biti knjiga, ali nisam na to niti pomišljala. Neka ih ovako, nekako mi deluju življi, interaktivni. Ne mogu više da odvojim moj tekst od vaših komentara, to mi se nekako prožima, oni su, uistinu tekstu udahnuli život.
      Emocija je ono jedino što mi treba kao odziv, a to sam od tebe, baš onako skroz, dobila svaki put!
      Pozdrav do nekog sledećeg čitanja!

      Избриши
  4. Uživala sam u svim tekstovima. Ovaj mi je najdraži zato što se meni desila identična situacija samo što je u mom slučaju reagovao Moj voljeni : ) On je ispao pravi heroj, a sada moj zaključak :) Mi rođeni istog dana proživljavamo iste stvari ali imamo i iste super mame i voljene tako da Hvala mama i Hvala mama koja živiš obilje knjiga !!! I hvala što ste tog junskog dana rodile nas i brinete se tako o nama ! Zato što ste tako promišljene mi smo ovakvi kakvi jesmo :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pre neko veče se podsetih kako je Maradona držao pehar 1986. godine. Sećam se te utakmice, te emocije koja ga je nosila! Čarobno!
      Šta da ti kažem, već da to nije ništa prema ovome kako se ja sada osećam!
      Hvala tebi na svemu, na podršci, pomoći, novim vidicima ....
      Pozdravljam te i čitamo se!

      Избриши
  5. Ajme! Kakva priča! Da, priznajem, sad sam je tek pročitala. Sve druge sam kako su objavljivane, ali nisam komentarisala, ali hoću, iskupiću se. Nisam, jer sam znala da bih ostala pišući dok sva ne utrnem. Sad pokušavam s posla, iako bi jedan kolega stalno nešto pričao. Elem, da se sad vratim ovom izuzetnom primjeru koji je savršena potvrda svega ovoga o čemu si pisala u ranijim tekstovima, odnosno koji je čisti dokaz tvog dosadašnjeg promišljenog roditeljstva. Na stranu sav majčinski instinkt i tvoje odluke, meni je fascinantno to povjerenje, odnosno taj odnos koji si izgradila s njima, prvo što ti neće petljati bezveze zbog pismenog i škole ili šta ti ja znam čega, tako da si odmah mogla znati da ne simulira. Meni je to već bilo dovoljno! Svaka ti čast. Nadam se da ću biti makar u pola takav roditelj poput tebe.

    Fotografiju sam, čini mi se, već prokomentarisala na instagramu, ali ponoviću, izvanredna je! Svaka čast na strpljenju. I divna ti je završna rečenica, tačno ću je memorisati. PREDIVNA! Tako snažnu poruku nosi. I da, volim svoju djecu najviše što mogu. Nekad me je prosto strah siline te emocije!

    "U konačnosti, ljubav je jedini plus koji vam se računa i u ljudskoj i u božanskoj ravni."

    ОдговориИзбриши
  6. Tačno sam i mislila da te nedostatak vremena sprečio da se javiš! A za ono da nisi završni tekst pročitala desetak dana ti stvarno skidam kapu! Ne verujem da bih izdržala toliko, da sam na tvom mestu! Vrlo mi se često dešava da pročitam post, a nemam vremena za komentar koji bi bio u onom kvalitetu i kvantitetu kakvog ja želim da napišem, pa onda to potraje ... (pa ako mi još komentar nestane !... grom i pakao...)
    Da, vidiš, interesantno mi je šta je kome ostavilo najveći utisak! Ja sam pitanje poverenja stavila u neku definiciju podrazumevanih vrednosti. U stvari, pitanje poverenja nije nikad pitanje kojim se ja bavim.
    Čoveku prilazim sa 100% poverenja. Primetim, možda ne odmah, kada to poverenje počinje da se narušava. Tolerišem do 10% smanjenja. Ako to ima tendeciju daljeg pada, jednostavno prekidam, bez obzira kojeg je tipa veza. Nikakvo prežvakavanje događaja, biće bolje obećavam, ne dolazi u obzir. Kako ja od čoveka očekujem slobodu i ljubav, moje zahteve nije uopšte teško ispuniti! Problem nastaje kad dolazi do ucena (fizičkih, emotivnih, moralnih), ljubomore, posesivnosti, zavisti i slično. Naravno da je to slučaj s ljudima koji su rasli u sasvim drugačijim uslovima nego ja, u porodicama u kojima su se negovale neke druge "vrednosti", a nisu se pomerili s mesta u smislu odrastanja.
    Kontam, ako svoju decu od najmanjeg doba naučim tome (da je poverenje nešto što se podrazumeva) onda nikad neću doći u situaciju da kažem "prekidam odnos s vlasitim detetom"!
    Iskreno mi je drago što su ti se svideli ovi tekstovi. Još onomad u aprilu, dok smo se s onim Mistery upitnikom bavili, nisam ni imala predstavu kako će to na kraju izgledati. I ja sam zadovoljna tekstovima, a još više vašim reakcijama, komentarima i dopunama.
    Stvarno, onako baš, ono što mi najviše greje srce je da mi neko kaže: "I da, volim svoju djecu najviše što mogu."
    Pozdravljam te puno, čitamo se :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hej, pa ne znam kako mi je promakao, malo sam rasejana u posljednje vrijeme. Kako krenu vrućine, mozak mi proključa. Elem, najvažnije je da sam ga pročitala. Odlično je to što se povjerenje podrazumijeva. Međutim, nažalost sve ga je manje u međuljudskim odnosima, bilo bračnim, porodičnim, prijateljskim, kolegijalnim, komšijskim,.. O nekim usputnim, površnim da ne govorimo. Mnogo sam zabrinuta zbog toga, jer mnoge veze su danas čisto interesnog karaktera, mnogi lažu, petljaju, gledaju kako da nekog nasamare,.. U svemu tome, ja sam kao ti, krećem uvijek bez rezerve, punog povjerenja, krajnje otvoreno i uglavnom naivno. Često su to neki znali zloupotrijebiti, ja nikad da naučim na greškama, iskustvo me naučilo kakokda ponovim iste greške sa više samopouzdanja. 😂😂😂 Na stranu sad to, da ne idem dalje i dublje, kao roditelj nikad ne obećavam nešto što znam da neću (moći) ispuniti i nastojim biti dosljedna i uopšte svojim ponašanjem uliti im povjerenje. Istovremeno ih tretiram i uostalom vaspitavam kao samostalne i spremne da odlučuju o stvarima u skladu sa njihovim nivoem zrelosti i onda im ukazujem povjerenje. I, za razliku od drugih veza i odnosa, njih volim bezrezervno i imam više i strpljenja i motivacije da odnos povjerenja uspije, zato je neophodno raditi na tom stalnom uvažavanju,..

      Избриши
  7. Ljubav, na božanskom nivou, je bezuslovna.
    Ljubav, gledana iz zemaljske tj.ljudske perspektive je neka njena projekcija i zavisi od oka posmatrača. Što je čovek na duhovno višem nivou on može sagledati tu projekciju ljubavi vernije "originalu". Ono što sam je uspela da osvestim je da sam najbliža toj definiciji bezuslovne (tj. božanske) ljubavi baš kada su deca u pitanju.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар