Ibrišimović Nedžad - Vječnik

Glavni junak ovog tematski izuzetno neobičnog romana je Neferti, ugledni građanin Memfisa (Memfis, Egipat), za vreme vladavine faraona Horus-Aha. Jednog sasvim običnog, sunčanog, dremljivog popodneva Neferti doživljava, ničim izazvano, stanje telesne oduzetosti, ali pojačane svesnosti. Događaj jeste bio neobičan i stresan za sve, jer su pomislili da je umro u najboljim godinama, ali i brzo zaboravljen kada se on povratio i nastavio normalan život, bez ikakvih vidljivih posledica.
***

***
Ali kako počinje doživljavati starenje i smrt svoje voljene supruge, pa onda i svoje dece, a da se on, pritom, nimalo fizički nije menjao, tada mu na um dolazi ono njegovo prividno umiranje i shvata posledice toga čina, ali ne i uzroke a, još manje, razloge.
Nije imao dileme da li je blagosloven ili je proklet životom koji traje i traje. Odlučio se za blagoslov. Svoju dugovečnost je nastojao sačuvati anonimnošću koja se graničila s mimikrijom. Čim bi pomislio da je ljudima postalo sumnjivo kako je on dugo mlad i očuvan, selio se u neko drugo mesto, osnivao porodicu, bavio se kakvim zanatom ili bio pisar...
***
„Tako sam i ja, od svih ljudi koje znam, najbolji po težnji i sposobnosti za besmrtnost. Sigurno je da ima još onih koji se takmiče u besmrtnosti, ali oni, ili odustaju, ili ih smrt pretekne. A ja, niti sam odustao, niti me smrt pretiče. Ti se pitaš kako to da je ta zamisao baš meni pala u udio? Pa evo zašto! Zato što sam joj duboko naklonjen i zato što sam joj sasvim sklon. Neko nije, ja jesam.
Na kraju krajeva, vidio si ljude koji i ne žele da žive. Vidio si takve ljude! Vide pogibelj, a idu joj u susret. I umru. Ja neću.”
***
Do trenutka kada je Neferti shvatio da je smrt na njega zaboravila, priča teče pravolinijski, isto kao i njegov život. Nakon toga, piščeva mašta, oslobođena bilo kakvih okvira, kombinuje i ušnirava priče kakve svet nije video! Glavni lik, prateći sopstveno postojanje, pohodi zemlje i gradove kroz različite epohe i biva i obitava i sa stvarnim i sa izmaštanim likovima. Prisustvuje događajima koji su presudno uticali na ljudsko postojanje, čuo je sve, oči su se njegove hranile istorijom, ruke su njegove punile kovčeg spisima i knjigama, njegovim najvećim blagom, a što je najbitnije, njegov duh je rastao hranjen nebrojanim uskustvima i uvidima, njegova drugovanja, njegovi razgovori sa vidljivim i samo njemu vidljivim sagovornicima su neprocenjivi...
***
„Ali u ovom mom sanduku ima knjiga zbog kojih mi duša vazda klone, zbog kojih odustajem od svojih misli, lišavam se bilo kakva suda o bilo čemu i sav postiđen čak i od sopstvenog daha – udisaja i izdisaja, potonem u dugu šutnju nemoći...Nikad knjige nisu samo ono što u njima piše.“
***
„Pri Utnapištimu je bilo nešto za mene tako neizrecivo privlačno da je moje lice, u njegovom prisustvu, neprekidno bilo ozareno osmijehom, a da ja toga nisam bio ni svjestan; bilo je nešto tako dirljivo među nama, nešto što me je blažilo i tjeralo da budem vazdušast; a meni nije bilo teško biti vazdušast, ja sam tome sasvim sklon. Ta ja sam bio s ljudima i prije i poslije Utnapištima i ja sam u svom životu gledao ljude i koračao naporedo s njima; i svako je vukao svoje noge po zemnom šaru i svako je vukao svoje terete. Uz neke ljude je bilo teško koračati, uz neke i tako – i tako, a malo je bilo onih s kojima sam koračao lagahno i skladno, kao tada, davno, u Mesopotamiji.”
***
Kroz sve vreme (mereno desetinama vekova!) njegovog postojanja imao je samo jednu želju, jednu dilemu i jedno pitanje. Želja mu je bila da na svom putu kroz život i vekove sreće ljude slične sebi, dugoveke, da sa njima prodivani koju kao s najrođenijim. Nije bio siguran da li je on samo dugovek ili je besmrtan, a najviše ga je mučilo zašto je baš on odabran da bude vječnik?
***
„Eto, dugovječan sam, svašta sam naučio, saznao i vidio što nije naučio, saznao ni vidio niko od ljudi, pa ipak ni ja, hvala Allahu, ne znam sve, ta odmah bih od toga umro! Ali ja sam voljom Božijom ono što se zove ljudsko stvorenje, insan – biće koje zaboravlja – i moja glava često je puna mutnih, nejasnih slika i sanjarija, u njoj vrvi od primisli, primisli kojima uočavam tek krajičke i repove, svršetke i početke – jedino me ponekad pomakne bljesak nečega što raduje – a ima pri meni svakojakih duševnih natruha, ubleha, gluposti i svega, nisam imun od toga, borim se za se kako znam i umijem i molim Allaha da mi oprosti grijehe moje.“

Nota 1:
Ova knjiga je i mnogo lahka i mnogo teška i sve u isti čas. Lahka je, morebiti, što je i meni lahko s Nefertijem koračati. Teška je što mi je jezik bio težak, a ja uporna da ga skroz razumem, pa je tu bio tanak špricer, pola knjige – pola googla. I trajalo je ovo naše druženje ... da ponekad i nisam znala gde smo tačno zakonačili prošli put.
Nota 2:
Ništa vam nisam rekla s kim je Neferti drugovao, razgovarao, sanjao, živeo... Kakvih je tu likova bilo...! Hajde samo da kažem da je poslednja inkarnacija njegova, ona što je knjiga poznaje, završila u Bosni, a gde bi drugde!
Nota 3:
@sofijin_svet_ .... znaš li kako mi je lahko s tobom koračati?

Ocena: 9/10
Izdavač: VBZ (Hrvatska), 2007 (I izdanje)

Коментари

  1. Ovo zvuci savrseno! A znas da me nije lako ostaviti bez reci

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Bogme, Vojka, ovo je tvoj kalibar! 💋 Mogu ti je doneti kad me budeš "znaš već šta" i "znaš već gde" ... 💕

      Избриши
    2. Taman sam to isto i sama htjela da kažem - zvuči kao magija! Kao da bih otvaranjem korica mogla i sama da zakorači ko zna gdje i ko zna s kim, te tamo, tako, i ostanem!

      Избриши
    3. Postoji realna opasnost za to ostajanje, haha... Nemoj je preskočiti, lepota je to... 💟

      Избриши
    4. Smatram da smo se dogovorile za "posudbu". Sto se tice jezika, trenutno se uigravam citajuci Bareticevog "Osmog povjerenika", u kom je trecina knjige na izmisljenom jeziku (kombinacija hrvatskog, italijanskog, australijskog engleskog...). A sto se tice "onog", u maju cu uzeti neki odmor, tako da eto nas u poseti beogradskoj mumiji 😁

      Избриши
    5. Sve je dogovoreno... Ja sam ti prepuštena, pa ti vidi šta ćeš ... 💝

      Избриши
  2. Ovo zvuči magicno. Divan prikaz! Drago mi je da određene teškoće sa jezikom ne umanjuju krajnju ocenu. Stavila sam na listu čitanja i hvala što nam otkrivaš ovako interesantne knjige.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nisam je ja otkrila... @sofijin_svet_ je o njoj jesenas pričala, a posle mi je i poklonila knjigu. Ja je nisam uspela naći kod nas. :(

      Knjigu (pogotovo ovu) smatram opštim dobrom. Ako si zainteresovana za čitanje, mogu da te utefterim na mesto broj 3.😉

      Избриши
  3. Ah, već i zaboravio, otkud ga sad izvadi :) Čitao ga prije desetak godina, negdje pročitao recenziju u kojoj je najavljen kao remek djelo bosanskohercegovačke književnosti, pokušaj da se kulturna svjetska baština prikaže u jednoj knjizi, pa uzeh da se sam u to uvjerim. I koliko se sjećam, a sjećanje je uvijek na nivou utiska koji ostaje, manje sadržaja i likova, zaista je ostavio "duboku brazdu", mniogo mi se dopao. Toliko da sam pokušao da pročitam još nešto od njega, ali ta sledeća je bila toliki pad u odnosu na ovu da mu se više nijesam vraćao. Ali si me dobro podsjetila, ova zaista vrijedi da se opet pročita :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pisac je ovu knjigu pisao 40 godina! Sve je on to natenane izbrusio! Posle toliko truda, teško da može da ne valja....
      Inače, drago mi je da sam konačno pronašla nešto što si čitao, pa još ti se i svidelo... Da mi ne kažeš posle da izgleda da ste ti i književnost dva sveta, haha...
      Uzgred, spominje se dosta njegova knjiga "Ugursuz". Koja se to tebi nije svidela, sećaš li se?

      Избриши
    2. "Zmaj od Bosne", i potpuno me razočarala, tako da više nijesam ništa od njega poslije toga čitao. Ostao samo na "Vječniku".

      Kad već pominješ "Ugursuza", Miljenko Jergović kaže da su mu "Ugursuz" i "Karabeg" najbolje knjige.

      Избриши
    3. Pa, kako je nama svima ovde Jergović Autoritet, valjalo bi ga i poslušati ... 💜

      Избриши
    4. Ipak ću se držati one "moje" literature, previše je i nje naslagano da bi se dodavalo još nešto :)

      Избриши
    5. Pitam se kako su se odlučili za narandžastu boju? 🍁

      Избриши
    6. “Narandžasta kombinuje energiju crvene i sreću žute boje. Podsjeća na radost, sjaj sunca i tropsku toplinu. Simbolizuje entuzijazam, očaranost, sreću, kreativnost, odlučnost, privlačnost, uspjeh, ohrabrenje i podsticaj.
      Za ljudsko oko, to je vrlo topla boja. Narandžasta povećava dotok kiseonika u mozak, proizvodi okrepljujući učinak i podstiče mentalne aktivnosti”.

      Избриши
    7. Očaranost, kreativnost, privlačnost, podstiče aktivnosti (da li baš mentalne?) svakako... da zato je i volim toliko... 🌷
      Mislila sam da su jogiji imali još nešto mističnije na umu kada su nju izabrali...

      Избриши
    8. Naravno da je bilo jos mnogo toga, svaka boja ima i neku svoju dublju simboliku povezanu sa cakrama, ali to je vec mnogo duza prica. A kao i obicno, od teme smo sve dalji i dalji :) :) :) (pitaće se mnogi kakve veze sad boja ima sa knjigom;) )

      Избриши
    9. Ma, kako se baš odlučiše za boju druge čakre... To me interesuje... Što ne uzeše napr. ljubičastu (treće oko). Mislila sam da ima neka priča oko toga.
      Haha, a to šta će drugi misliti... ❤️

      Избриши
    10. Narandžasta boja je boja vatre, simbolizuje pročišćavanje, aktivnost, radost, nadu i samopouzdanje, i pokazuje da se kundalini pokrenula. To je boja izlaska sunca, upućuje na snagu koja će procvjetati u ovoj čakri jednom kad se njom ovlada - radost, vjera, samopouzdanje i vitalnost. To je takođe i boja jeseni i sutona, kada se priroda povlači i okreće prema unutra.Samoposmatranjem i koncentracijom na ovu drugu čakru možemo pronaći odgovore na mnoga pitanja koja se tiču naše sudbine. Prva čakra je skladište iskustava i karmi, a njihovo pokretanje se događa u svadištana čakri gdje imamo mogućnost pročistiti ih.

      Dva posebna dragulja sakrivena u ovoj čakri su Iša Šakti (snaga volje) i Krija Šakti (snaga djelovanja). Kada se udruže sa Kećari Šakti (snaga svijesti) možemo sve svoje zamisli, namjere i želje pretvoriti u stvarnost. No, to je mnogo duga priča, nije joj ovdje mjesto.

      Избриши
    11. Haha, sad tek onaj email ima smisla... Nisam ovaj tvoj odgovor ni videla do maločas... 🍁🌺

      Избриши
  4. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Bendžamin Baton - bravo! A sve ne mogu da se sjetim naslova filma na koji me je podsjetila priča... O Gorštaku da ne pričam... =o)

      Избриши
    2. Isidora, ja sam sigurna da bi ti uživala u ovakvoj knjizi! Tačno mogu da osetim u tvom komentaru da si "namirisala" pravu poslasticu! 🍒
      A što se tiče jezika,... ma, drugačije je to nego kod Bore. Ovde imaš more izraza za koje oni koji nisu iz Bosne nisu ni čuli.
      Drugo, kad god dođe do nekog lika ili pojma, ja trk na google da vidim je li to stvarno ili izmaštano. Pa kad je stvarno, onda pročitam sve što mogu da nađem o tome. Zbog toga mi je baš trebalo vremena, ali ne mari, slika bude mnogo potpunija, nego da nisam to radila. Ja kad radim, onda radim do kraja... (to je ono kad te loši đaci nazivaju štreberom, haha... :)

      Избриши
    3. Milka, stvarno ima puno asocijacija na što knjige, što filmove... U jednom trenutku pominje lepoticu Anđulu iz Dubrovnika... Mene je to instant asociralo na Anu Dondolo i Mletačku republiku. Ko je, beše, nju pominjao, sem Pavića? Kapor, možda?

      Избриши
    4. Spominje je i Goran Petrovi u Opsadi Crkve Svetog Spasa; iz njene mletačke čaše, satkane od grešnog pogleda joj, pili su Stefan Nemanjić i, brata da spasi, Sveti Sava...

      Избриши
    5. Jooj, grešna mi duša, kako "Crkvu" da zaboravim... Dobro je te si ti "na baraniku otadžbine"! 😍

      Избриши
  5. Baš ti je super tekst. :) Knjiga mi skroz liči na onaj film Gorštak, pa me nekako i ne privlači da je čitam osim toga moralo bi biti užasno bolno živeti večno.

    ОдговориИзбриши
  6. Evo mi peva Plavi orkestar "... život ide dalje, život brzo prolaziiiiii ..."
    Percepcija vremena je meni najintrigantnija kategorija upravo zato što ljudi na nju gledaju tako drastično različito!

    Ekstremumi su, na jednu stranu, da je nekom dosadno ako i za minutu nema nekog vanjskog podsticaja, pa kaže da je minuta trajala beskrajno dugo! Na sasvim drugu stranu idu oni koji samuju i tihuju celi život i ne pomislivši pritom da postoji nešto kao dosada. Njima vreme ne igra nikakvu ulogu.
    Takođe, ako neke neželjene i negativne događaje stavimo u kontekst prolaznosti tj. ograničenog trajanja, mnogo ih lakše podnosimo. Na drugu stranu, odmah se rastužujemo kad osvestimo da će neki ugodni trenuci ili događaji neminovno proći. Bez obzira što oni još uvek traju mi osećamo trenutke duboke tuge.

    Gledano iz te perspektive, večni život može biti i "užasno bolan" kako ti promišljaš, kao priželjkivan kako mu se Neferti nada. :)

    ОдговориИзбриши
  7. Nije mi jasno šta znači kao priželjkivan kako mu se Neferti nada. Što se tiče da vreme brzo prolazi za to se slažem . :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pa, Neferti, glavni lik, je postao dugovek. Ali nije znao da li samo živi više od ostalih ili je besmrtan (ipak postoji razlika!). On se nadao (tj. priželjkivao) da njegov život nema kraja.

      Избриши
    2. Ahaa sad mi je jasno. Pa razumem ga zašto je to priželjkivao lepo je rešiti se straha od smrti valjda, ali zar nije čovek bez straha od smrzi samo životinja ? Ili se mozda i životinje toga plaše, a mi toga nismo svesni. Plus je onda osudjen da večno gleda ljude koje voli kako umiru što bi ga ili slomilo ili načinilo okrutnim.

      Избриши
    3. "ali zar nije čovek bez straha od smrti samo životinja ?"

      Upravo suprotno!
      Od onoga trenutka kada (ako) se čovek reši straha od smrti počinje da živi "punim plućima".
      Ovo se ne odnosi samo na strah od smrti, već i na sve ostale strahove. Zašto je strah od smrti tako rasprostranjen? Upravo iz razloga što je svima potpuno jasno da ih ona (smrt) neće mimoići. Tu nema zavaravanja tipa "neće valjda mene"?

      Opet, to ne znači da u trenutku kada neko mahnit uzvuče pištolj i uperi ti u glavu, nećeš osetiti panični strah. Naravno da hoćeš! To je nešto akutno.

      Kada pričano o strahu od smrti pričamo o jednom hroničnom stanju nerešenih unutrašnjih konflikata koji se vraćaju iznova i iznova.

      PS. I da, životinje nemaju strah od smrti. Tu lekciju treba učiti od njih ...

      Uh, bre, široke li teme ...

      Избриши
    4. Kad je knjiga takva i tema, mislim da ću ipak da je pročitam. :D

      Избриши
    5. I da verovatno si u pravu za strahove.

      Избриши
    6. E, sad mi se već čini da sam te navela na pogrešan kolosek: knjiga se, definitivno, ne bavi egzistencijalnim pitanjima u smislu nekih baš dubokih uvida. Više je neki pregled događaja kroz istoriju, ali iz nekog sasvim neobičnog ugla.

      Избриши
    7. A strahovi ... Drago mi je da sam odavno, ali baš odavno u miru s njima.
      A da li sam u pravu, taj deo me lično ne tangira. To će već svako da prosudi prema sebi (ili neće). :)

      Избриши

Постави коментар