Ćirjanić Gordana - Večnost je, kažu, dugačka

Priče, je Ii? Opet priče... I, koliko traje priča? Neka traje kao blesak, neka kao sećanje ili promišljanje, negde su delovi skupljeni navrat-nanos pa i nema trajanja, a poneka je kao razgovor dvoje, u kafiću. Na primer traje isto onoliko koliko bi trajalo da se nas dvoje nađemo na kafi, onako nausput, dok još praznimo misli od prethodnog događaja, ali spojeni duhom, željni nekih trenutaka razumevanja bez reči, bliskosti koja sve poravnava i usklađuje. Naravno, kafa može biti i crna, bela, čajna, virtuelna ...
***


***
Da, priče ... Poželeh da kažem kako je svaka neobična jer u sebi nosi neko zrno bizarnosti ili nesreće. A onda shvatim kako ne mogu da se setim nikog ko neko takvo zrnce nema, ko je običan. Dakle, priče su malo neobične, ali ljudi o kojima piše su sasvim obični. Sve je tako kako jeste, bez pompe i efekata, bez osude... samo život, onako kaljav i neosvešten, kakav, uglavnom, i biva.
***
Prvi deo zbirke sadrži pripovetke vezane za Srbiju i/ili Beograd, grad njenog detinjstava i mladosti. Možda mi je i najdraža priča (autobiografska, čini mi se) „Glas“ u kojoj opisuje svoje detinje druženje sa Suzanom Stas, drugaricom iz škole. Suzana je bila jedan dan starija i znala je da prišije dugme na drugačiji način – dovoljno za divljenje! Selidba je razdvojila drugarice, život se postarao da im se putevi više ne ukrste. Tek mnogo kasnije, u već zrelim godinama, priče im se ovlaš očešu, ne previše, ostavljajući samo neku nejasnu setu u grudima.
***
„Sličica o prišivanju dugmeta i o dva načina da se pričvrsti konac, izronila je mnogo kasnije, kad je postalo poželjno i dragoceno sve što se dalo spasti iz zaokruženog detinjstva. Bilo je to jedno od onih nemih sećanja, koje i nema težinu da bi se izgovorilo, neuhvatljivo i kratko kao problesak zraka odbijenog o neko zalutalo ogledalo. Trajalo bi ni manje ni više nego onoliko koliko traje zatezanje konca. Misao ne bi ni stigla da se zaustavi na tako prhkom sećanju, no jednog dana, već u zrelom dobu, ono je iznenada dobilo težinu.“
***
Kako je autorka veliki deo života provela i u Španiji, udala se tamo i skućila, drugi deo zbirke je začinjem duhom i dahom Andaluzije. Priča „Odelo čini čoveka“ govori o životu i tajnama gitariste, svirača flamenka, Sekundina, govori o nekim pogledima, o odlukama, o skretnicama, o životnim izazovima i krivinama ...
***
 „On mene nije primećivao ili se pravio da ne primećuje nijednog smrtnika, toliko je visoko držao glavu koračajući sa ispršenim ramenima i napred isturenim bokovima. Ali primetio me je, u to ne sumnjam: znam kao što znaš i ti, da sa svojim urbanim izgledom i fizionomijom koja odudara od andaluzijske, bivam primećena u ovoj varoši. Nije mi smetalo što me neprovereni umetnik flamenka i ne okrzne pogledom prilikom mimoilaženja; i sama vladam veštinom apsolutno neprimetnog posmatranja, i navlačenja maske ravnodušnosti. Znala sam da se između nas uspostavio paučinasti sporazum o izlišnosti da ispoljimo uzajamnu znatiželju, i to je bilo dovoljno. “
***
 
Nota 1:
Oseti se kada pisac ima snagu u rečenici, kada vlada pričom. Zrelost dopušta sebi da ne bude previše darežljiva u izrazu, opušteno pripovedajući svoje misli. I u trenu kad mi na um dođe da mi i nije toliko zanimljiva ona uzvrati pasusom koji me demantuje. Vidi se da ume, ali neće previše. Samo zbog toga, ništa više od osmice.

Ocena: 8/10
Izdavač: Narodna knjiga, 2009 (II izdanje)


Коментари

  1. Citala sam njene romane "Mreza" i "Sedam zivota princeze Smilje". Od prvog nisam ocekivala nista i nisam puno ni dobila. Bio mi je jako simpatican, i to je sve. Od drugog sam ocekivala mnogo, s obzirom na tematiku (Smilja Konstantinovic iliti Mihailovic, druzbenica kralja Petra Drugog, prijateljica Lole Ribara i Koce Popovica, komunistkinja, novinarka i monarhiskinja, koja je pobegla na Ibicu i tamo postala ikona svetskog dzet seta, drugujuci sa Ursulom Anders i Romanom Polanskim). Nazalost, problem sam imala upravo sa onim o cemu ti pises - neujednacenim stilom. Naracija izvanredna, dijalozi osrednji, na nivou talentovanog srednjoskolca... Neko vreme sam htela da procitam roman za koji je dobila NIN-ovu nagradu, ali je zelja ocigledno bila suvise bleda da bih to i uradila

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja sam probala da čitam njenu "Kuću u Puertu". Nikad ni pre ni posle nisam imala osećaj da bih ja "požurila" gde ona oteže i zastala u smirenju tamo gde ona samo preleće. Neverovatana nepodudarnost ritmova! Posle dva poglavlja sam se osećala kao da sam dvoje male dece vodila za ruke u šetnju, a oni me iscimali svaki na svoju stranu. Frustracija u povoju!
      Ovde me je osvojio naslov, a bila je to i druga šansa za nju! Šta ja znam... Da me je kupila, nije! Ali je utisak, definitivo, popravila. Možda opet pročitam neke priče, roman nikako...

      Избриши
  2. Baš mi se sviđa poređenje priča sa ispijanjem kafe super je tekst. Nisam nikad čitala niša od Gordane Ćirjanić osim nekog odlomka iz nekog njenog romana , ne sećam se tačno kojeg, u knizi Ženska čitanka koja kao promoviše srspske spisateljice. Zanimljiv je naslov nadam se da ću zbirku jednog dana pročitati baš mi se sviđaju i citazi i teme navedenih priča. :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja iskreno preporučujem da probaš nešto od njenog štiva. Samo tako ćeš moći da ceniš da li ti leži ili ne. Ona jeste pisac koji vredi, pitanje je samo kompatibilnosti senzibiliteta sa čitaocem. Takođe, njen život je dosta nesvakodašnji. Žena stvarno ima petlju, svaka joj čast!

      Избриши
  3. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  4. Tako je, nema ni občnih ljudi, ni običnihih priča ... sve su unikati, izrada filigranska... jedino treba znalačko oko da to prepozna! Možda "znalačko" nije prava reč, ... više sam mislila na nekog ko ume da primeti realno, bez etiketiranja, bez osude i ukalupljivanja u standarde.
    Bože, kad samo pomislim da su neki moji životni događaji završili u priči, bili bi mi patetični i bljutavi da ih čitam.
    Hvala ti na lepim rečima ... stavrno mi je jedino bitna neposrednost i dobrodošlica u ovu moju virtualnu bašticu. Ako je to postignuto, dalje možemo i da ćutimo zajedno ... :) :) :)...

    ОдговориИзбриши
  5. Nismo se još srele nas dvije, iako se gospođa povremeno prošeta nekom policom.

    Evo mjesec dana ima da mi išta jedva drži pažnju. Samo bih šetala nekud; ne putovala - već baš hodala i hodala i hodala...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Haha, ima jedno mesec dana kako sam se, konačno, oslobodila toga da mi ništa ne drži pažnju... 🤔 Baš sam se pitala čime je to bilo izazvano, a, još više, šta je uzrokovalo da to nestane... 💖... Na prvo pitanje odgovor ne znam, ali na ovo potonje,... haha... šta da pomislim, sem da je "to nešto" našlo novu dušu... vidim da ne putuje zemaljskim putevima... Kad se uštimaš na istu frekvenciju sve onda postaje "ovde" i sve se dešava "sada".
      Dobro jutro ti želim... ☀️ Danas će nas sunce milovati... Valja mu se prepustiti, jer od sutra opet kiša... 🌦️

      Избриши

Постави коментар