Atvud Margaret - Slepi ubica

Glavne junakinje ovog romana su sestre Iris i Lora Čejs. Rođene su neposredno nakon Velikog rata, u maloj kanadskoj varoši, Avilionu. Od tri brata, jedino se njihov otac, Norval, živ vratio sa fronta. Snove o obrazovanju i putovanjima morao je da zameni preuzimanjem porodične fabrike za proizvodnju dugmadi. Majka im je bila dosta stegnuta žena, društveno empatična, ali ne topla i brižna na ličnom nivou. Umire dok su devojčice bile još male. Glavnu ulogu u njihovom odrastanju ima njihova domaćica, Rini.
***
„U sedmici pred svoju smrt – jednog od onih groznih jutara – majka je rekla nešto čudno, mada u tom trenutku nisam to smatrala čudnim. Rekla je: „U dubini duše, vaš otac vas voli.“
Nije imala obićaj da nam govori o osećanjima, pogotovo ne o ljubavi – ni sopstvenoj ni tuđoj, osim božje. Međutim, od roditelja se očekuje da vole svoju decu, pa su me njene reči sigurno umirile: uprkos spoljnom utisku, moj otac bio je ravan drugim očevima.
Sada pak mislim da izjava nije bila tako jednostavna. Možda je majka htela da me upozori. Ili pak da me optereti. Čak i ako je ljubav bila u dubini  duše, nad njom se nalazila čitava gomila koječega, a šta ćete naći kad prekopate put? Svakako ne jednostavan poklon, čisto svetlucavo zlato; pre nešto drveno i možda pogubno, nalik gvozdenoj amajliji što rđa među starim kostima. Svojevrsni talisman, ali težak; ta ljubav je teško breme koje moram da nosim na gvozdenom lancu oko svog vrata.“
***


***
Lik oca je razrađen maestralno. Opisane su sve nevolje koje su ga snašle, a koje su bile posledice turbulentnog vremena u kom je živeo, kao i njegove lične zapitanosti, odluke koje je donosio i posle se kajao zbog njih, kao i one zbog kojih se nije kajao, ali su se pokazale kao velike greške. Svega je bilo tu - demona rata, tereta odgovornosti za radnike koje je morao otpustiti, muka koje su ga izjedale jer nije video izlaz, alkoholizma kao leka za sveobuhvatnu tugu. Kap (alkohola!) koja je prelila čašu je bila spoznaja da je njegov potez kojim je udao Iris za starijeg industrijalca, Ričarda Grifina, nadajući se sigurnoj budućnosti za svoje obe kćeri, kao i finansijskom spasu fabrike, a samim tim i zaposlenih, doživeo totalni fijasko. Iris je s Ričardom upoznala sve oblike neljubavi, čitavu paletu; dovoljno da tananu devojačku dušu zaplete lepljivim nitima takozvane brige i takozvane pažnje.
***
„Bio je nemilosrdan, ali ne kao lav, više kao krupan glodar. Kopao je tunele pod zemljom, ubijao je plen tako što mu je odgrizao korenje. Imao je sredstava za velike gestove, za činove značajne velikodušnosti, ali nije napravio nijedan. Kao da se pretvorio u sopstvenu statuu: ogroman, javan, impozantan, šupalj. Nije on u stvari mali bog: bio je samo mali. To je to, ukratko.“
***
Roman je koncipiran u obliku nekoliko upredenih priča. Iris razmišlja o sopstvenom životu, sagledava uzroke i posledice, čudi se svojoj nesposobnosti da vidi, prepozna i odreaguje na neke događaje iz prošlosti koje su, gledano iz ove perspektive „generala posle bitke“ bili oni skretničarski... Sada je starica, britka uma i lomnih kostiju, željna jedino da nekako ta njena priča dospe do unuke Sabrine. Računa da joj se ta želja neće izjaloviti jer, iako je Sabrina ne poznaje, jedini joj je naslednik. Ponekad je uhodi, željna da je upozna bar izdaleka; njena starost je odlična maska, na starice niko ne obraća pažnju.
***
„Žvakale su gume kao da im je to verska obaveza i razgovarale onim preglasnim tonom potpune dosade, kojim sve devojke tog uzrasta, reklo bi se, savršeno vladaju.“
***
Naizmenično s naracijom o životu porodice Čejs, provlači se i priča koja je štampana kao debitantski Lorin roman, Slepi ubica. Protagonisti romana su Ona i On, razuzdani ljubavnici. Njihovi sastanci su ponekad nesvakidašnji, ponekad sasvim obični. Ona se nekada ljuti, on njoj nekada uzmiče. On nju zabavlja izmišljajući priče, ona nastavlja igru dodajući i rasplićući.
***
„Zamišlja ga kako silazi u rano jutro, hoda kroz stanicu, kroz dugačak zasvođen hol oivičen stubovima, po mermernom podu. Tu plove odjeci, izmešani glasovi sa zvučnika, njihove nejasne poruke.
Vazduh miriše na dim – na dim cigareta, vozova, samog grada, što više liči na prašinu. I ona hoda kroz taj dim ili prašinu; sprema se da raširi ruke, da je on podigne u vazduh. Za grlo je ščepava radost, nerazlučiva od panike. Ne vidi ga. Jutarnje sunce ulazi kroz visoke lučne prozore, zadimljeni vazduh se pali, pod svetluca. On ulazi u žižu na suprotnom kraju, jasan do detalja – oko, usta, šaka – mada drhturav, nalik odrazu na ustalasanom jezeru.“
***
Nota 1:
Roman „Slepi ubica“ je, čini mi se, najimpozantnije delo Margaret Atvud. Nije da i 500 stranica gusto pisanog, sitnog fonta ne igra nikakvu ulogu, ali sveobuhvatnost naracije je zadivljujuća. Dohvatila se mnoštva tema, bez trunke zazora, nonšalantno, tek tako... svesna da nema te teme s kojom ne može da izađe na kraj. Likovi su besprekorno izneti, presek kanadskog društva početkom turbulentnog 20. veka, svetski ratovi, privredna depresija, bankrotstvo, malograđanština, porodične veze i tajne, ideali, ljubav, požuda ... ne znam da li postoji neki segment života koga se nije dotakla.

Nota 2:
Humor! Onaj pravi, sofisticirani, a ne trivijalni, opsceni i na nivou gega. Priznajem, zavisna sam od dobrog humora. Ovo nije lagan roman i ne pretenduje da bude humoristički, a humor se oseća na svakom nivou.  To je ta slojevitost i dubina koja krasi njeno pisanje. Takvu literaturu uvek preporučujem.
„U prvo vreme sam zaista verovala da želim samo pravdu. Mislila sam da mi je duša čista. Toliko volimo da se držimo lepih mišljenja o svojim pobudama kad se spremamo da naškodimo nekom drugom. Ali, kako je gospodin Erskin takođe ukazao, Eros s lukom i strelama nije jedino slepo božanstvo. Drugo je Justicija. Trapavi slepi bogovi s oštrim oružjem: Justicija nosi mač, što je, zajedno s povezom preko očiju, prilično dobar način da se posečeš.“

Nota 3:
Margaret Atvud je sjajan pisac! Napisala je mnoštvo knjiga. Ne morate misliti da je negde stilom podbacila. Birajte samo teme i žanrove – čini mi se da se okušala u svemu!

Ocena: 10/10
Izdavač: Laguna, 2003 (I izdanje)

Коментари

  1. Još nisam stigla do ove. Ali istu stvar sam pomislila poslije 3. ili 4. pročitanog naslova: ona je izučila pisanje kao najfiniji zanat i - ma o čemu pisala, ma na koji način - iznosi to s lakoćom kretanja figura u kadrilu!

    Kraljica Majka, kažem ja... =o)

    ОдговориИзбриши
    Одговори

    1. Za ovu ćemo se nas dve složiti (je li je, beše, @bgcrtice takođe voli?)
      Ali onu Doris Lesing ćeš morati da voliš bez mene, haha...!

      Избриши
  2. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ima ovde par mrtvih, ali triler sigurno nije. A Mačije oko tek nikako ne može biti triler!
      Ako je nešto triler, onda je to Alijas Grejs... mada ja to ne bih tako nazvala...
      Bez obzira na sve, sve su knjige odlične! 💚

      Избриши

  3. Margaret Atvud sjajna. I tvoj prikaz sjajan. Ali zasto ne volis Doris Lesing?

    ОдговориИзбриши
    Одговори

    1. Ne bih joj dala više od trojke na pismenom. Čitala sam samo Peto dete. Tema je sjajna. Sve vreme sam mislila kakav bi to romančina bila da ju je napisala napr. Margaret Atvud.
      Čitala sam je baš one godine kad je dobila Nobela. Nisam mogla da se načudim... Posle par godina je bilo još katastrofalnijih dobitnika. Tad mi je pod oko i došao neki članak o tome kako se biraju dobitnici. Skroz razočaravajuće i beskrajno logično. Verovatno se tekst još uvek može naći na netu.
      Ali ajde da malo ublažim ovu Grdaninu kletvu - meni verovatno fali neka žica za razumevanje njenog stila. Ja sam neprimereno zahtevna kad mi dune. 🌪️ Tad mi je, fakat, dunulo!

      Избриши
    2. Podseti me da ti ponesem jedan njen, hm, pa da kazemo esej, o granicama u kojima smo odabrali da zivimo. O nasim predrasudama. O tome kako su ljudi u eksperimentima i dalje povlacili rucicu za mucenje samo zato sto im je tako receno, iako su drugima nanosili bol. Davno izdala knjizara Bata, u JDP-u, ako je se secas. Citala sam Doris prvi put pre nego sto je dobila Nobela. "Peto dete" me je razvalilo upravo svojim minimalizmom. Probaj da nadjes "Memoare prwzivele". Mozda ti se vise dopadnu

      Избриши
    3. Samo zato što si to ti rekla i što si pomenula Batu i JDP, pa si me bacila u sevdah, svečano obećavam, časna pionirska...
      Inače, mene je oduševila ona emisija tj. eksperiment onog američkog profesora koji je svojim studentima vrlo plastično, koristeći njih kao uzorak, pokazao na koji način je vladao Hitler i ostali diktatori.

      Избриши
    4. Nisam gledala, ali i ja volim takve stvari. Potpuno me fascinira to vladanje masama, naravno, u negativnom smislu. Stalno pokusavam da prihvatim da dobri ljudi, fine komsije, prisyojni grafjani, u vanrednim okolnostima mogu postati zveri ili bar saucesnici

      Избриши

    5. Meni se čini da to da li je neko dobar, fin, pristojan nije merodavno sa tim da li može da postane zver/saučesnik. Više je to iz domena da li može da podlegne autoritetu. 🐓

      Ostvaren čovek, onaj koji je raskrstio sopstvena osnovna životna pitanja, onaj koji zna da postavi granice, onaj koji ne može biti hipnotisan, onaj neće podleći negativnom autoritetu. Ti takvi ostvareni su uvek dobri. Ali ti ne pričaš o njima. ☀️
      Pričaš o onim koji su vaspitani da budu pristojni, onima koji jesu dobri dok nisu pod presom, koji su srećni dok su okolnosti srećne, a nesrećni ako su okolnosti takve, uglavnom, velika većina... Takvi, zapravo, zauzimaju oblik suda "koji ih je poklopio".

      Ako sami za sebe smatraju da su dobri i pristojni, onda i trenutni autoritet smatraju takvim (bez obzira kakav je on, realno)
      Nemaš boljeg primera od penzionera koji se svakog vikenda zapisuju na nekom improvizovanom štandu na pijaci na večnu ljubav Vučiću.
      Kad se nađe neko ko bi malo da ih provocira i dira u kralja Aleksandra, vidiš te zanesene poglede spremne da ti isti čas odmitinguju šta je Veliki Vođa rekao, a ti, bitanga, nisi slušao.
      To su ti, komšije naše drage, isti oni koji će ti pričuvati dete ako moraš naprasno negde da odeš, koji se uvek ljubazno javljaju u liftu, koji će s tobom proleterski podeliti sopstveni ručak, pokloniti ti ne znam ni ja šta sve... znači, stvarno dobri... ❤️
      Šta misliš o ovome?

      Избриши
    6. Slazem se i stvari funkcionisu upravo tako kako ih opisujes. Ali ipak je jedno zakleti se na vecnu ljubav kralju Aleksandru i lajati kad ga neko verbalno napadne. A drugo je otici korak dalje, pa umesto lajanja iskopati nekom oko, ubiti ga ili mu nabosti dete na bajonet. Ili spaliti celo selo u Vijetnamu i gledati kako gore deca. Ili silovati trudnicu i rasporiti je. E, ta granica mene muci. Nema to veze sa onim cemu su nas ucili o dobru i zlu, o moralu i nemoralu. To je vec psihopatologija, za koju mi je tesko da poverujem da vecina u vanrednim okolnostima ne uspeva da je ukroti. Mislim, kako ljudi posle takvih stvari uspevaju da spoje 7 sati sna bez nocnih mora i vristanja? Kako jedu, a da im se monstruozne scene ne vracaju i da ne povracaju? Kako povlace u eksperimentu rucicu iako jasno vide da nekom nanose strahovit bol? Filip David kaze da je naucno dokazano da 5 odsto ljudi nema grizu savesti. Nikakvu. A sta je sa ostalima?

      Избриши
    7. U svakom čoveku može da bude nečega u manjku ili u višku. Tada se javljaju neka stanja, bolesti ili patologije. Gledajući s te strane i savest je nešto što čoveku nedostaje (možda se i rodio takav). To su psihopate. Upoznala sam neke. Koliki ih je procenat tačno, ne znam. Verovatno je Filip David u pravu za 5%. Ali hajde sad nije reč o njima.

      Velika većina, da... vremena ratna i smutna ... Možda Bosna ili Hrvatska od pre četvrt veka? Ne treba nama do Vijetnama...

      I opet ću reći da mislim da je osnovno da to nisu ostvareni ljudi. To su ljudi kojima gospodare najniži porivi zlobe i zavisti, a zatim i mržnje i straha. Oni su u strahu da će biti ubijeni ako sami ne ubiju, koji misle da nekog ili nešto štite i brane, oni koji misle da sad život ne vredi ništa, koji bi malko da popljačkaju ali im je baš neko naišao, pa šta su drugo mogli da učine nego da ga ubiju kad ih je već video, ...
      Da se sad ne upetljavam u neki rat, ali mislim da je otprilike tako...
      I mislim da generalno nema razlike gledano iz ugla subjekta događaja da li brani nekog verbalno ili puškom. Naravno da je objektivno (u posledicama) ogromna razlika!

      Zašto bih opet spomenula ostvarene? Pa njima ne treba tuđe odobravanje.
      Ovima ostalima upravo to i treba - klima koja odobrava ili čak nagrađuje ubistva (ako je on druge vere ili nacije), koja potiče na pljačku (svesni su da to neće trajati doveka, moraju sad da koriste priliku kada nije kažnjivo).

      Ali, opet, ne mislim da su i ovi oni dobri komšije iz nekog prethodnog komentara. Dobre komšije su se pretvorile u one koji se prave da ništa ne primećuju, koji su se opredelile da ne deluju, koje su uspele da za isti režim/situaciju nađu u sebi bar nekakvo opravdanje. To se zove apatija posmatrača.

      Opet, pitanje je koliko mi zaista poznajemo nekog koga nazivamo dobri komšija? Koliko na osnovu toga što je pristojan izvlačimo zaključak o njegovoj kompletnoj ličnosti?

      Ali ono u šta sam potpuno ubeđena je to da neko ko je zaista dobri komšija ne može ubiti dete ili silovati trudnicu. Ako je to i uradio, onda on nikad i nije bio dobar, već smo samo mi stvorili pogrešnu sliku o njemu.
      Okolnosti su pokazale njegovo pravo lice, kao trag nevidljivog mastila na hartiji.

      PS.
      Pre dosta godina krenem ti ja, posle nekog nedeljnog ručka, da čitam Kaporovu knjigu (mislim da se zove) "Smrt ne boli". Kapor meni nije nikad bio asocijacija za neka preteška štiva, više onako nepretenciozno filozofiranje. Zavalim se lepo u krevet i krenem sa čitanjem, totalno nesvesna kud sam krenula. A radnja je rat u Bosni. Odmah s početka je neko nekom oči izvadio i još štošta... Meni lepo krene neka muka i samo sam imala snage da se ne ispovraćam direktno na krevet, već na pod...



      Избриши
    8. Apsolutno si u pravu, ali ja i dalje nekako na emotivnom nivou prihvatam cinjenicu da ljudi nisu dobri. Naprotiv, da ih nekad najidiotskije okolnosti, ne cak ni prisila, vode putem monstruoznosti. A Jergovic je to bas dobro opisao u "Ruti Tanenbauem", opisujuci dobrog komsiju skretnicara i kako se pretvara u ustasu. Teske teme za vece i jutro... Al neophodne

      Избриши
    9. Ne prihvatam cinjenicu (gutam reci, a ne slova)

      Избриши
    10. Ma, ljudi JESU dobri, generalno gledano!
      J... na što ima baš puno izuzetaka, ...

      Избриши
    11. Ne završih misao ... Tačno sam znala da sve vreme na Rutu misliš dok ovo pišeš.
      Ma komšija je sve vreme i bio ustaša, nije se on tada pretvorio...
      Možda ni sam nije bio svestan toga...

      Ma šta smo mi, u stvari - mi smo upravo ono najgore lice koje možemo da pokažemo svetu. To je naše pravo lice, to smo istinski mi!
      Sve ostalo je ulepšavanje i dodvoravanje ovome ili onome!


      Избриши
    12. To je ono "covek coveku vik", al j.... ga, mora li tako?

      Избриши
    13. Ne mora! 💥
      Ti nemoj tako! Ostalo i nije u tvojoj nadležnosti!

      Избриши
  4. Ja stvarno nikako ne podnosim Margaret Atvud te sam nekako čvrsto rešila da neću ništa njeno čitati posle te slavne Sluškinjine priče koja me je jako razočarala i iz ovog teksta sam zaključila da ako mi se ne sviđa Atvudova da će mi se sigurno svideti Doris Lesing, pa ću potražiti neku njenu knjigu. :) Kako sad ta moja obrnuta logika ima smisla nemam pojma al eto. Što se tiče tvog teksta baš mi se sviđa i zanimljivo deluje i knjiga tj sama tema knjige i ne deluju loše ni neki od citata, ali ne verujem da ću opet čitati Atvudovu. Mozda ja jednostavno ne mogu da svarim njeno pisanje, a možda sam i samo sada prepuna predrasuda, ali ta Sluškinjina priča mi je samo podigla pritisak.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Vidis kako su ukusi razliciti. I dobro je da je tako. U suprotnom bi bilo dosadno. Ja sam "Sluskinjinu pricu" citala pre serije, pre vise od 10 godina, i danas mi je to,uz Isigurovu knjigu "Ne daj mi nikada da odem" i, naravno "1984.", najbolja distopija

      Избриши
    2. Sve može biti i najbolje i najgore, pa i distopija.
      Nešto sam danima bolesna posle takvih knjiga, pa ih izbegavam - kao pržena jaja!

      Избриши
  5. Haha, čitala sam tvoj prikaz Sluškinjine priče... sećam se da si bila poprilično pissed off.
    Šta da ti kažem, ja tu knjigu neću čitati jer ne volim distopijske romane, pa makar je ona pisala. Čini mi se da je tema bila tvoja osnovna zamerka.
    Inače, tvoja logika me je baš nasmejala.... Ma probaj Doris Lesing, ja sam samo staro džangrizalo, ne obraćaj pažnju na mene.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pa ja jako volim distopijske romane tako da nije bio problem u tematici već u načinu na koji je tematika obrađena. Mislim ne očekujem ja da ona meni objasni zašto je došlo to tog poremećenog društva , ali ona to jeste uradila il bar pokušala što je nekako pokvarilo celu priču. Čula sam da sad piše i drugi deo i stvarno ne znam baš šta joj je to trebalo samo će još više da se zapetlja. Protiv distopija stvarno nemam ništa štaviše ja ih baš obožavam i zapravo sam se nadala da će mi se knjiga dopasti inače je ne bih ni čitala. :)

      Избриши
    2. Probaj sa njenom distopijom "Antilopa i kosac". Nije uopste komercijalna. Mozda ti se vise dopadne 😁 Ne odustaj od Atvudove, odlican je pisac, casna pionirska. Ako volis distopije, mozda ti se dopadnu i "Memoari prezivele". Ja jako volim drustveno angazovane knjige, naravno, kad nisu banalne politicki-korektne poruke. U tom kontekstu volim i distopije.

      Избриши
    3. Za Anastasju: ok, totalno pogrešna procena. Onda možda stvarno niste jadna za drugu. Dešava se! Pa onda i ona logika po kojoj biraš Doris Lesing možda i nije toliko blesava, haha... 💓

      Избриши
    4. Za Vojku: Lepo mi te je slušati - stvarno si cela društveno angažovana! Boriš se za svakog pojedinca...
      A ja je upravo posavetovala da se prepusti sopstvenom osećaju... 😀

      Избриши
    5. Ko zna sta je ispravno i sta ce izaci na dobro. I ti i ja smo se, u sustini, prepustile sopstvenom osecaju. Ti -porucujuci da slusa sebe, ja -ubedjujuci je da proba ponovo 😁

      Избриши
    6. Ja nekako mislim da svi putevi vode u Rim ako taj neko hoće do Rima da stigne.
      💓☀️💓☀️💓

      Избриши
    7. Jako mi je simpatična ova rasprava kao da baš sad odlučjem šta ću da čitam. :) Što se tice odlazaka u Rim ja sam uvek za. :D U svakom slučaju možda dam drugu šansu Atvudovoj sa nekom drugačijom temom i vrlo kratkom kratkom knjigom. :') Što se tiče Lesingove na nju sam baš bila nabasala na Agorinom sajtu i onda si je i ti ovde pomenula , pa mi se učinila kul. U svakom slučaju imaju Amerikanci baš dosta relativno nepoznatih (barem meni ) spisateljica koje uopše ne forsiraju toliko koliko Margaret Atvud pa me zanima i zašto je to tako . Elem ne verujem da ću išta od ovoga čitati u skorije vreme zapravot tenutno ne čitama ama baš ništa osim skripte tako da mi je ništa na listi definitivno . :')

      Избриши
  6. Margaret Atvud je Kanađanka, a Doris Lesing Britanka.
    Ako hoćeš preporuke za dve sjajne Amerikanke, onda neka to budu Džodi Piko i Barbara Kingsolver!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ma znam da je Kanađanka , al opet mi je to nekako Secerna Amerika, a za Doris Lesing sam tek sad čula i nemam pojma ništa o njoj samo mi je zvučalo da je sa engleskog govornog područja ime. :)

      Избриши
    2. Haha, "šećerna Amerika", kakav izraz!
      No, Kanada je ipak nešto drugo, nema tu nikakvog šećera, pogotovo ne kod Margaret Atvud.

      Избриши
    3. Hmm pa htela sam da kažem Severna hahahha greška u kucanju. :')

      Избриши
    4. Eto slučajno bacam kul epitete. :'D :'D

      Избриши
    5. Nema autentičnosti bez spontanosti!
      Ponekad, onako u žargonu, kažemo da je nešto bilo slučajno... U stvari, uzrok uvek postoji, jedino se ne da uvek spoznati. Ali to nije ni bitno.

      Избриши
  7. Sećam se da smo u nekom udžbeniku za engleski jezik u srednjoj imali odlomak iz ''Slepog ubice'' (mislim da je sam početak romana bio dat) i od tada ga merkam. Uvek mi je delovao kao narativno vrlo kopleksno delo (a jedino sam po gabaritu mogla da sudim, tako da mi kriterijum nije bio baš postojan), mada je to ovaj post i potvrdio. Od Atvudove sam čitala jedino ''Penelopijadu'' i ostala nekako...nedotaknuta, iako ne mogu da joj poreknem talenat, inteligenciju i humor, zbog čega ću joj se sigurno vratiti, možda već i ovim romanom.

    Sve u svemu, proveriću imaju li i ''Slepog ubicu'' u biblioteci, za neko buduće čitanje. Pre toga da konačno pročitam nešto ''konkretnije'' od Jergovića (inspirisana tvojim prethodnim postom, a i skorašnjim Isidorinim). :)))

    ОдговориИзбриши
  8. Ja svesno zazirem od obimnih dela i baš se retko odlučujem da ih čitam. Prosto nemam vremena da im se posvetim, da im dam pažnju kako bi onda one meni mogle da vrate svu tu lepotu i energiju. Ovu knjigu sam čitala "iz tri cuga". Kad vidim da dolazi period da neću moći da je čitam ja "konzerviram radove" tj. napišem siže u par rečenica da se podsetim kad joj se opet vratim.
    U međuvremenu sam pročitala neke druge knjige, poeziju, stručnu literaturu, ...

    Da li će se i tebi dopasti, šta ja znam ... ti si veliki ljubitelj klasika!
    Ali ako treba da biram (za tebe) između Jergovića i Margaret Atvud, "naš" bi sigurno pobedio!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар