Kolundžić Milka - Kamenite priče

Dalmacija, opština Benkovac, selo Buković i širom otvorene detinje oči za sve radosti detinjstva. Upijala je sve one iskre koje su joj srce grejale, sve poglede koji su je milovali, šale i priče koje su joj razgrtale put do sunca da bi rasla i izrasla kako valja.
Vremenom se budila u njoj i potreba da sve pribeleži, otrgne od zaborava, ostavi svojoj deci u amanet. Iskonska je to potreba za pisanjem ojačana željom da rodnu grudu otrgne zaboravu. Ne može se čovek tome odupreti – „Kamenite priče“ su jedini odgovor.
***

***
Svakojakih likova ima u Milkinim pričama. Počev od Bake i Dede, preko Mame i Tate, do Strica i ostalih, odnosno svih onih koji su uzidali u njenu ličnost i njen životni put neku zlatnu ciglicu, onu koja u sebi nosi večiti plamen ljubavi. I, koliko god se koristi lokalnim dijalektom, a ja nisam poreklom iz tih krajeva, sve su reči razumljive, svi postupci bliski srcu, svaki me dotakne po tankim žicama ... i budi asocijacije na sopstveno detinjstvo. Ah, kako samo to znalački radi!
Toliko sam samo puta u postupcima njenih najmilijih prepoznala svoje ili postupke mojih bližnjih. Kao da je izgovorio rečenicu moje majke kada je, u priči „Sto“ Tata, naručujući veliki kuhinjski sto za novu kuću, rekao
„Da jednom doživim da mogu sa svojom djecom sjesti i jesti kao čovjek“
.
***
Nije zaboravila ni one opore priče univerzalne ženske muke, ni okupacije, zbegova... U nagrađenoj priči „Sirena“ znalački opisuje usud ženski, trunke primisli da se život krševit i težak može prelomiti na dostojanstveniju stranu, a zatim, jednim potezom ruke, sakuplja sve to što nije i ne biva tako lako u pomirenje sa sudbinom.
***
„Lagala je kad je rekla da će pitati mate. Sa njom njie govorila. Ništa ružno jedna drugoj nisu rekle, ali tačno su znale, u slovo, šta je ona druga prećutala. Na kraju, nije više u materinoj kući. Izabrala je sebi s kim će leći. Nije se kajala. Lomila je svoju nutrinu svaki put kad bi morala tražiti od starijeg brata da i njoj pripremi drva za zimu ili donese džak brašna kad ostane bez iti ičeg. Zadnji put s materom je imala posla kad je najstariju maću poslala po zeru kumpjera. I dijete bi donijelo i kumpjera i đevenica. Jeste bila štedljiva, ali nije znala uštedjeti ni od čega.
I ovoga puta spremila je dijete, rekla joj da pita babu ’oće li ih gleti da mate ide na posa i poslala je. Maća se vratila s boršom presnaca i nešta suvoga i izdeklamovala da je baba rekla da mate dođe sama.
Dobro, i s tim je svršeno, rakla je sama u sebi.”
***
Nota 1:
Dugo su mi slike i scene Milkinih kamenitih priča bile u najbližoj pameti. Toliko dugo da posle nekog vremena nisam mogla sa sigurnošću da odvojim šta je moja, a šta njena uspomena. Sve je to zrilo u meni, preklapalo se i pretakalo... I, posle svega, ono što mi je zasjalo najjače, što je ostavilo najvećeg traga u meni je svaka ona njena reč bremenita tišinom, svaka scena koja odiše mirom.

Kao kad se, u priči „Sve je dobro“, žena brine o svom čoveku, starom i senilnom:
„Umesto toga, pomaže mu da skine robu sa sebe i legne u krevet. I sama se svuče, ispruži se kraj njega, uzdahne nekoliko puta, uhvati zrak i zadrži ga dok sakrije suze u jastuk. Primakne mu se bliže, okrene se na stranu, prema njemu i posmatra ga pod svjetlom mjesečine šta dolazi u zrakama kroz odškrinute škure. Gledao je i on u njene oči: uvijek mu se činilo da u njima čita obećanje da je sve dobro, da sve i dalje ima smisla i da je još uvijek tamo gdje treba biti. Tako siguran, dočeka san da ugasi sva svjetla.“

Ili kad Baka, u priči „Kao da ne pada“, nakon što je stavila hleb da se hladi, sela i posmatrala kišu.
„Kapi kiše na šudaru upijaju se u nj. Izborane ruke jedna u drugoj. Nadlanice tamne, ni pjege se na njima ne vide. Žedna zemlja pije svoje. Ni traga zadržavanju. Kao da ne pada.“

Nota 2:
Nisam bila sama sa sobom načisto zašto mi je toliko trebalo da napišem osvrt na ovu, obimom neveliku, zbirku priča. Pogotovo što sam gro tih priča još ranije sa bloga znala, što sam celu knjigu još bar dva puta, od korica do korica pročitala... Onda mi se prosvetlelo – morala sam da otklonim od sebe osećaj što Milku lično poznajem, da bih mogla da iz celog klupka najdivnijih emocija preberem one koje su proistekle isključivo iz njenih kamenitih. Morala sam to zbog sebe, zbog mira koga sebi nikada ne želim da uskratim. I zato sad, čista srca i s razumevanjem kažem – čista desetka!

Ocena: 10/10
Izdavač: Imprimatur, 2019 (I izdanje)

Коментари

  1. Živka... Onomad si ostavila trag na ...sitničarnici... i osjećala sam, eto, da tu nema više šta da se doda.

    Osjećam zahvalnost prema Vanji, jer sam te u njenom dvorištu upoznala. Zaista si neko...drugačiji. Ništa mi ne bi učinilo veću radost do da vas dvije vidim za istim stolom.

    Hvala ti na ovim riječima i prekrasnoj fotografiji na kojoj si ušuškala priče; hvala neizmjerno i od sveg srca!

    p.s. Maločas na ...sitničarnicu... stavih nekoliko reda o ovome danu. Dugo nisam ništa, a onda su se riječi složile same. Priča. Zove se Krležini inicijali. Pročitaj je neki drugi dan...

    Pozdrav ti, veliki!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znaš, da nisi napisala ovu poslednju rečenicu, ja bih ti rekla: "Pročitaću je neki drugi dan... Sada mi duša treperi isuviše da bi mogla da se fokusira na nešto novo. Želim potpunu svesnost trenutka, emocije, iskustva ... Strpljenje nije problem."
      A što se tiče Vanje... kao što rekoh, strpljenje nije problem.
      I da, ima još vas nekoliko koje bih zaista želela da zagrlim.

      Избриши
  2. Divan ti je prikaz. Emocionalno su nas uzbudile neke iste price. Prikaz topao i pun mirisa i boja, kao Milkino detinjstvo

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, čini mi se da se od juče samo zahvaljujem...ali je nekako zaista tako!
      Sad tek kada si namomenula da su nas "uzbudile neke iste priče", shvatam kako je tebe lično dotakla. Bogme, ume to da bude žestoko... Sve je dobro

      Избриши

Постави коментар