Grabovac Stevo - Mulat albino komarac
Roman Steve Grabovca
donosi priču dečaka koji ima trinaest godina u vreme početka rata u Bosni.
Pisan je u prvom licu. Priča o izgubljenoj mladosti, o godinama koje nisu
donele radost odrastanja, nego samo teret preranog starenja, nagledale se svačega
neljudskoga...
***
I odjednom nije bitno što
si izostajao dugo iz škole, škola ionako više ne postoji. I nije bitno što ne
možeš slobodno napolje, bar imaš kuću da se skloniš. A nije bitna ni kuća, ako
se nema šta jesti. A ni do jela ti nije, samo da vas ne odvedu neki nepoznati
maskirani. A kada vas odvedu, da ne tuku... A kada i tuku, da mučenje ne bude
zversko... Granica šta smatraš srećom vrtoglavom brzinom pada ka središtu
Zemlje, ka samom paklu.
***
Kad
utihne oružje, ostaju zgarišta i smetlišta i ljudi i gradova. Što te ne ubije
fizički, iščaši te mentalno, emotivno – ma, svakako! Dolazi vreme da nastupe,
rame uz rame, demokratija i tranzicija, gorgonizna tvorevina na čijem dahu
bujaju profiteri i lukavi, a svi ostali su kolateralno marginalni...
***
I
svako vreme i svaka sredina ima taj milje klinaca prazne glave i praznih očiju,
onih koji motaju džoint, piju, žicaju lovu, „trule u patikama“, stoje, bleje,
kao negde idu... Samo što taj procenat ide u nebo nakon što orgijanje rata
utihne. Treba pronaći svoj život, otresti prašinu s njega posle godina neživota,
ugledati pravac koji donosi smisao... Možda su baš tih par knjiga i muzike od
kojih se nije odvajao, koje su u vremenima najveđeg beznađa sidrile njegov
život, bile zalog njegovog postojanja...
***
„Život je bio besmislena tama, ali moj razum nije
mogao s tim da se pomiri. Sama mogućnost da shvatiš kako je nešto besmisleno
daje ti smisao. I to je bio jedan od onih velikih apsurda Vječite Ironije koji
nikad do kraja nisam raspetljao. U trenucima kada sam pomislio da je Bog samo
fantazmagorija dokonih umova, projavila bi se neka svjetlost u mom životu i sve
bi dobilo smisao. Desile bi se neke stvari koje nisam logikom mogao objasniti.“
***
Nota
1:
Roman besmislenog imena priča upravo o najvećem od svih besmisla, o ratu. Priča neoptužujuće, a opet emotivno, na momente zabezeknuto ili pomireno sa sudbinom. Kao što je rekao Bekim Sejranović u pogovoru, „Roman „Mulat albino komarac“ jedno je od mnogih pripovijesti o prošlosti koju bi najradije svi zaboravili. Ali to nije tako jednostavno, jer je ta i takva prošlost uvjetovala budućnost glavnog lika, koji svako malo ponavlja da nema rješenja, nema novca, nema nikoga.“
Roman besmislenog imena priča upravo o najvećem od svih besmisla, o ratu. Priča neoptužujuće, a opet emotivno, na momente zabezeknuto ili pomireno sa sudbinom. Kao što je rekao Bekim Sejranović u pogovoru, „Roman „Mulat albino komarac“ jedno je od mnogih pripovijesti o prošlosti koju bi najradije svi zaboravili. Ali to nije tako jednostavno, jer je ta i takva prošlost uvjetovala budućnost glavnog lika, koji svako malo ponavlja da nema rješenja, nema novca, nema nikoga.“
Nota
2:
Mene je naročito dirnula scena kada on, sada već odrastao, dolazi na groblje i s naročitom pažnjom plevi grobove svojih roditelja, čisti spomenik i priseća se vremena kada su živeli zajedno, osećajući jedno ogromno, gotovo materijalizovano, nedostajanje.
Mene je naročito dirnula scena kada on, sada već odrastao, dolazi na groblje i s naročitom pažnjom plevi grobove svojih roditelja, čisti spomenik i priseća se vremena kada su živeli zajedno, osećajući jedno ogromno, gotovo materijalizovano, nedostajanje.
„Odmičem se
lagano od grobova. Nebom počinje da se raspršuje večernja svjetlost. Izlazim na
usku stazu koja vodi prema kapiji. Zastanem.
- Majko, oče, volim vas – kažem glasno.
Neki prijatan mir spušta se na mene, treperi oko grobova, u vazduhu, lebdi sa cvrkutom ptica i zamire sa sutonom, koji sve više rumeni na nebu iznad grada.“
- Majko, oče, volim vas – kažem glasno.
Neki prijatan mir spušta se na mene, treperi oko grobova, u vazduhu, lebdi sa cvrkutom ptica i zamire sa sutonom, koji sve više rumeni na nebu iznad grada.“
Ne
zaboravljajući nikad ono majčino:
„Jesi li
ručao, kad se vraćaš, imaš li para, nemoj da trošiš na gluposti, gdje ideš, s
kim ćeš biti, ’oćeš li da ti spremim nešto za večeru, obuci se, da li si
očistio cipele, ’oćeš da ti ja očistim cipele, imaš li ispeglanu majcu, ’oćeš
da ti ispeglam majcu, a da ti spremim nešto da pojedeš...
Bože, kako mi to nedostaje.“
Bože, kako mi to nedostaje.“
Nota
3.
Ono što je meni sve vreme nekako smetalo je nedostatak poetike u njegovim rečenicama. Ne umem to da objasnim, ali poetike kakvu nosi Karakaš, Sejranović ili Jergović. Kompozicijski, roman je nekako isuviše precizan. I baš da bi zadovoljio kompoziciju, roman je dobio delove koji, čini mi se, nisu najbolje srasli s glavninom, najverovatnije autobiografskom. A opet, osećam da su pojedini delovi glavnine dugo zrili u njemu i oni donose upravo onu specifičnost zbog koje nedvosmisleno kažem da ovaj roman treba pročitati.
Ono što je meni sve vreme nekako smetalo je nedostatak poetike u njegovim rečenicama. Ne umem to da objasnim, ali poetike kakvu nosi Karakaš, Sejranović ili Jergović. Kompozicijski, roman je nekako isuviše precizan. I baš da bi zadovoljio kompoziciju, roman je dobio delove koji, čini mi se, nisu najbolje srasli s glavninom, najverovatnije autobiografskom. A opet, osećam da su pojedini delovi glavnine dugo zrili u njemu i oni donose upravo onu specifičnost zbog koje nedvosmisleno kažem da ovaj roman treba pročitati.
Ocena:
7/10
Izdavač: Imprimatur, 2019 (I izdanje)
Izdavač: Imprimatur, 2019 (I izdanje)
Citat u tvojoj noti 2 je (i) u meni ostavio najdublju brazdu.
ОдговориИзбришиDrago mi je što si ga prepoznala, Živka! Meni je, nekako, neobično važan, valjda uslijed mnogih prepoznavanja...
Pozdrav ti!..
M.
Prepoznajemo i/ili volimo ono što postoji u nama samima. To su reči, pogledi, emocije koje detektujemo i u tragovima i poistovećujemo se s njima... Da, meni su oba citata baš onako, na srcu... ❤
ИзбришиKada je ovaj roman u pitanju, oči su mi na ,,gotovs" za plakanje. Najpre me je tvoj prikaz onako dobrano naježio, da bi oči uradile svoje na kraju. Prikaz do bola dobar! ❤ Ta scena na grobu me iznova i iznova pokida kad pomislim na nju. Ima njegov stil onu neku sirovost iz koje ne viri jedna neuobličena krošnja već granje koje pravi duboke ogrebotine.
ОдговориИзбришиJeste, znam da ga ti više voliš nego ja... ❤... potpuno mi je jasno da je kod tebe nešto preteklo na stranu čiste ljubavi!
ИзбришиDrago mi je da to i ovde kažeš da čitaoci vide da je ocena stvar lične perceocije i nije po svačijoj meri... 🍑
Jao, a meni je ovaj Stevo savrsen. I to bas zbog tog minimalistickog stila. Cini mi se prica jos strasnijom ispricana bas takvim stilom. Opis tetke i tece, da ne kazem tetka 😁, scena na groblju, koju pominjes, scene u napustenoj kuci... Uopste, ta napustena kuca kao mizanscen za nesrecu, ali i novi pocetak... Bozanstven ti je ceo ovaj deo o tome kako granica sta covek smatra srecom vrtoglavo pada ka sredistu Zemlje
ОдговориИзбришиEvo, ti me podseti pominjući tetka, da ne rekoh niti reč kako je neke otužne teme obojio perfektnim humorom. Scena kada ga tetak tera da unosi lutke koje stoje ispred njegovog butika mi je bila toliko smešna, ali mi je kiselina bila u grlu sve vreme.
ИзбришиMalo kasnim na kafenisanje, ali tu sam😁. Kao sto znas, meni je Stevin roman bio odlican, a ovaj tvoj deo o urusavanju pojma srece - rastura! Fenomenalan je i ceo prikaz, uvek uzivam i cekam tvoje Note, kao sto znas❤! Ja bih mu, ipak, dala devet minus...recimo...mada mi tesko ide to sa ocenama😁❤
ОдговориИзбришиZnala sam da ćemo malo biti u raskoraku s ocenom, da ćete se iznenaditi... 📕... ima više od mesec dana kako sam je pročitala... dala sam joj baš dosta vremena... jednostavno me nije osećaj vukao za nešto više... što opet ne znači da neću čitati i neku sledeću njegovu... 😀
Избриши