Promišljeno roditeljstvo 2

Osnovna načela / prioriteti

Osnovna načela: 

* Nema laganja. Ovo se odnosi ponajviše na roditelje. Nikad, apsolutno nikad, ne obećavajte deci nešto što sigurno nemate nameru da ispunite. Ako se kasnije ispostavi da ipak ne možete da im ispunite, lepo im obrazložite i ponudite 2 alternative kao zamenu za početnu obavezu. Ako su deca baš mala, nemojte davati ni slučajno više od 2 mogućnosti. Pažljivo birajte da i ona koja je detetu primamljivija bude za vas optimalna. (Da, da štimujemo rezultat!) Ako je dete starije, tim ćete se pre dogovoriti ako ste ga tako vaspitavali od malih nogu. Apsolutno uvek ostavite detetu mogućnost izbora! To presudno utiče na detetovo samopouzdanje. Posle svega ovoga se možete nadati da će vaše tinejdžersko dete lagati manje nego prosečno dete tog uzrasta. To za sobom povlači i izuzetno bitnu stvar u odnosu roditelja i dece - sigurnost i poverenje koje dete ima u svoje roditelje (ili bar jednog od njih) je osnov za izgradnju njihove stabilne ličnosti.

* Poštujmo jedni druge. Poštujmo dečiju ličnost. Nikad, apsolutno nikad, ne pričajte o problemima ili dilemama svoje dece s rodbinom, komšilukom, prijateljima. Jedino, uz dečju dozvolu, možete ispričati neki dečji biser ili neku smešnu situaciju. Deca to, najčešće, vole i sama da prepričavaju. Međutim, pričati s prijateljicom kako se trogodišnje dete još uvek noću upiški u krevet je jako ponižavajuće za dete. To ono, s potpunim pravom, vidi kao narušavanje poverenja. Ovo je zamka u koju roditelji najčešće upadaju.
Privatno vlasništvo - odvojte negde u stanu, za svako vaše dete, neki prostor koji će biti samo njegov. Može to da bude fioka ili neka kutija ili bilo šta slično. Poenta je da se to ne zaključava, ali da svi znaju čije je to privatno vlasništvo. Nikada, ali baš nikada, neka vam ne padne na pamet da sami otvarate tuđe privatno vlasništvo.
Novac - koliko god malo para imate, steknite naviku da deci dajete nedeljni džeparac. Preporučujem da počnete od nekih 5 - 6 godina deteta, pre škole svakako. Suma nek bude dovoljno velika da ostavlja nadu da kroz nekoliko nedelja može sebi nešto da kupi, a dovoljno mala da ne predstavlja bacanje para. Nad džeparcem vi nemate kontrolu, ali jasno naglasite da nije dozvoljeno kupovati napr. žvake za baš malu decu ili petarde, šibice, upaljače, energetska pića, ... za školarce. Mislim da je ispravno reći detetu da će za prekršaj ovih pravila ostati bez džeparca. Naravno da sledi pitanje koliko dugo!? Možete reći da će mera trajati dok ne budete sasvim sigurni da je razumelo šta vam se nije svidelo u njegovom ponašanju. Nikada ne postavljajte striktni vremenski okvir.  Zašto je džeparac bitan? Na taj način dete od malih nogu ima osećaj „finansijske sigurnosti“, koliko god vam to čudno zvučalo! Drugo, ono samo, spontano uči šta znači odlaganje zadovoljstva (tj. skuplja nekoliko džeparaca da bi moglo nešto da kupi...) Trenutak odluke deteta o odlaganju zadovoljstva je jedan od prvih koraka na putu sazrevanja. To je onaj momenat kada postane jasno da dete gospodari željama, a ne obrnuto. Ovo se može postići i nekim drugim sredstvima, ali preko džeparca je najslikovitije. Takođe, ujedno detetu dajete jasnu sliku da je novac nešto sasvim normalno, konkretno u ovom materijalnom svetu, da ga treba ceniti, a ne obožavati, da ga treba poštovati, a ne klanjati mu se. Takođe, klonite se kometara da je novac prljav, proklet, da ga imaju samo kriminalci i lopovi, da se može živeti bez novca, da je sve skupo, bla, bla ...
Na osnovu toga što vi poštujete dete, možete očekivati krajnje pozitivnu reakciju kada od deteta tražite da ne otvara vaše fioke, da vas ne uznemirava određeno dogovoreno vreme koliko vam treba da predahnete, da će, bez pogovora, ići u kupovinu nove obuće, ... Pokazivanje ljutog autoriteta (ono lupanje šakom o sto) praktikujte samo u krajnjem slučaju. Ja takav slučaj nisam imala, mada ne kažem da nije moguć.  Prepisano u međunarodnu politiku to je stiskanje dugmeta koje lansira projektile. Posle toga više ništa nije isto. Nema „undo“.

* Porodica je temelj svega. Treba objasniti detetu još u najmanjem uzrastu da ste porodica i da u njoj svako ima prava i obaveze. Da ste zajednica u kojoj svi osećaju ljubav i sigurnost i da tu zajednicu svi morate da negujete i čuvate. Tu priču treba dopunjavati i revidirati kako god dete prođe neki kvalitativni skok u odrastanju. To praktično znači da treba da negujete skup (porodica jeste skup članova) kao jedan novi kvalitet, ali tako da svaki član skupa zadržava svoje posebnosti. Svi imaju pravo glasa, roditelji pravo veta samo u prioritetima prve vrste. Odluke se donose konsenzusom – diskutujte i dogovarajte se dok svi ne pristanu. Nema inaćenja (roditeljskog), pa neće biti ni dečjeg. Nema nastupanja sa pozicije jačeg, pa neće biti ni trauma (napr. „Ako ne pojedeš sve iz tanjira, ne možeš da ideš da se igraš. Čekaće te tu do večere. Poješćeš kad ogladniš. I slične gluposti tog tipa.“).


Prioriteti prve vrste:

Kod nas postoji samo jedan prioritet prve vrste: školovanje (obrazovanje). Deci je odavno rečeno da je minimum obrazovanja za nekoga njihovog kvaliteta završen master na nekom državnom fakultetu. Budžet se podrazumeva. Sve preko je čist ćar! Deca su od malih nogu rasla sa tom pričom. Naravno, ona nisu ostavljena da se kroz školovanje snalaze, „pa kako im bude“, već je reč o dugogodišnjem ulaganju u njihovo obrazovanje.

Moj primer:
Još pre nego što su krenuli u školu, bilo mi je jasno da su moji klinci normalana deca, prosečne inteligencije, uravnoteženih interesovanja i sklonosti, bez znakova genijalnosti na bilo kom planu, kao i bez znakova tuposti za bilo koju oblast. Po mojim shvatanjima to su više nego dovoljni preduslovi da uz red, rad i disciplinu budu ekstremno dobri učenici.
Da me neko ne shvati pogrešno: moj cilj je bio da decu u osnovnoj školi naučim redu, radu i disciplini, kao nečemu što je pozitivno, dobrodošlo i bez čega je život haotičan i  nesiguran. Ako dobro savladaju te lekcije, Vukova diploma je samo posledica. Moj cilj nije bio Vukova diploma.
Taj zadatak je nosio mnogo izazova. Bila sam spremna da pomognem bilo kome, bilo koji predmet, da spremam za takmičenja, da propitujem, da razjašnjavam, da objašnjavam da i nastavnici mogu da pogreše, da ih tešim, da ne dozvolim da popuste  i pokleknu. I sve to bez presije, prisile, ucenjivanja, vike. Koliko sam puta čula: Zašto baš moram da učim tu istoriju? Nastavnik fizike je rekao da ja ne mogu da imam više od 3, zašto onda moram da učim? Nastavnica geografije ne predaje lekcije, nego samo pita. Niko ne dobije više od 2. Ne znamo kako da odgovaramo, neće da nam kaže! .... itd, itd ... kao i sva druga deca.
Da li sam mogla da spustim kriterijum i da kažem da treba da budu (samo) odlični ili vrlo dobri, a da cilj bude postignut? Naravno da sam mogla, ali nisam htela. Ovo je bio moj izazov. Biti roditelj je najteže i najizazovnije zanimanje na svetu. Ja sam htela da ga uradim najbolje što mogu – a mogu mnogo!
Posledica te upornosti u osnovnoj školi je ta da su sva trojica ostala krajnje odgovorna prema sopstvenim školskim obavezama. Naravno da su se kriterijumi u srednjoj školi smanjili, naravno da ima predmeta ili nastavnika koji im ne odgovaraju, pa lošije uče. Poneki vole da kalkulišu, da pobegnu sa časa i slične đačke aktivnosti. Na to nemam nikakav roditeljski komentar. Sa popriličnog rastojanja pratim njihove aktivnosti. Oni odavno čvrsto koračaju putem da postanu svoji ljudi, autentični, nesputanog duha, puni ljubavi. To bi, u konačnosti, i bio moj ultimativni cilj.
Da li je ovo preporuka za nekog? Nemam pojima. Svako treba da proceni da li se našao u ovakvom izazovu ili nije. Ovo je isključivo moj primer.

Prioritet druge vrste:

Šta bi mogli da budu prioriteti druge vrste? Napr. treniranje nekog sporta, sviranje instrumenta, ... ali i porodični odlasci u posete, na slavlja, na izlete, odmore, ... forsiranje putovanja, posete sportskih dešavanja, koncerata, ...
Nekih specijalnih prioriteta druge vrste nismo imali. Jedino što je uvek potencirano je da škola jeste na prvom mestu, ali da to ni slučajno ne isključuje postojanje drugih, porodičnih, dužnosti i obaveza.

Prethodne teme:

Lista narednih tema:

3. Par slikovitih primera
4. Ishrana
5. Zdravlje
6. Odrastanje / socijalizacija
7. Slobodne aktivnosti / obrazovanje
8. Lični primer / zaključak

Коментари

  1. Ovo je fantastično. Prva rečenica mi je zapala za oko iste sekunde, i dan danas govorim ljudima ne, ne obećavajte ono što ne možete ispuniti, mene to lično jako pogađa. Ja nisam roditelj ali mogu dati komentar na još jednu stvar a tiče se školovanja. Nikada nisam dobila neki poseban vid pohvala, ne mislim na materijalno, kada sam dobijala sve petice jer se to podrazumevalo kod mene. Učiš za sebe. Rečenica koju mi je tata često ponavljao. To što sam bila đjak generacije nakon gimnazije podrazumevalo je pravo ili ekonomiju, čuj ko još hoće da bude psiholog??? Od toga se ne živi. Završila sam prava i ne živim od njih. Možda nisam dobila pohvala i poklona kao druga deca za sve što sam u životu postigla, ne znam da li je to bio proizvod bunta ili je baš takvo vaspitanje normalno ne znam. Znam samo ( budući da mi je tata preminuo kada sam diplomirala ) da su mi u glavi ostale do dana današnjeg tri njegove rečenice. Učiš za sebe ne za pohvale i poklone. Znanje je nešto što ti niko ne može oduzeti i treća ako ne naučiš da budeš srećna sa malo nećeš biti srećna ni sa puno. U svakom slučaju jedino što smatram da danas decu treba terati , možda zvuči surovo sama reč terati, da zvuči, to je sport. Sport uči i disciplini i zdravom životu naročito danas kada deca po celi dan provode sate na internetu, gojazna su, nemaju volje i imaju virtuelne prijatelje. Deca treba da trče i to po barama, da se isprljaju da padnu, DA sve je to za decu eto ja se ne žalim u šta sam izrasla a kako bih vaspitavala svoju to nisam komentarisala , mislim da nije prikladno budući da ih još uvek nemam.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Prvo, hvala ti najlepše što si se javila! To stvarno mnogo znači nama, s ove strane teksta. A drugo, ono što me najiskrenije fascinira, da mi je svaki komentar do sada otkrio koje delove nisam dotakla. Na kraju poslednjeg dela serijala imam rečenicu gde kažem nešto u stilu, ako sam šta zaboravila, o tome ćemo u komentarima. Ha, ha, ovo ispade ko bušna vreća, svašta sam ti ja ispustila!!
      Ono šta si ti mene podsetila je to da ja imam apsolutno isti stav prema nagrađivanju kao što je važilo u tvojoj kući. Ne mogu da podnesem ono cigančenje para u knjižicu punu petica. Još grđa mi je tarifa za svaku ocenu. Pravimo od dece cirkuske mečke! Nećeš verovati, psiholog u osnovnoj školi u koju su išla moja deca je držao predavanje na temu učenja. Ja matematičar, ko velim, ajd baš da čujem šta veli "školovan kadar" ! Toliko sam bila u šoku da, kad su došla na red pitanja, ja ne rekoh ništa. Ona je upravo zastupala teoriju novčane motivacije. Sećam se da je još rekla da ponekad budemo maštoviti i da nešto kupimo detetu "kad je dobro i zaslužuje" umesto da dajemo pare, i da to ne moraju uvek da budu neke krupne stvari. Znam da sam tad pomislila, brate deca su mi u većoj opasnosti od indoktrinacije nego što sam mislila. Ovde treba biti na oprezu non-stop. Dobro sam i došla da spoznam gabarite ovog potrošačkog ludila koje se prelama na decu.
      Ja sam uvek uz decu i za decu da im pomognem i da ih pohvalim, ali i da im poručim da budu svoji i da uče za sebe i svoj prosperitet.
      Tvom ocu svaka čast, teško da ima još šta suštinsko da se kaže detetu. Možda jedino ponešto o empatiji.
      Do skorog čitanja ! :)

      Избриши
  2. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Baš mi je drago što ti tekst i dalje izaziva toliko interesovanje. Nadam se da neću izneveriti "moju vernu publiku", da će i naredni postovi biti isto tako zanimljivi.
      Doduše, ja sam to sve već napisala i nemam nameru ništa više da menjam, bez obzira što me neki komentari "povuku" i podsete šta sam sve ispustila. :)

      Избриши
  3. Da budem iskrena, rasplakala si me. O:) U potpunosti se slazem sa svime recenim, i svidjaju mi se i primeri koje si dala. Tako se lakse dobija slika tog nacina vaspitanja.

    ОдговориИзбриши
  4. Here I am again, at last! Neki dan kad sam ti napisala da bih najradije sve tekstove do kraja odjednom da pročitam, nisam ni slutila da bi se to moglo i obistiniti. Ovaj sam pročitala isti dan/veče kad si ga objavila i otad o njemu razmišljam i hoću da ti odgovorim, ali...

    I opet, odlično! Poentiraš nevjerovatno, primjeri su konkretni, jednostavni, jasni, primjenjivi. I opet sam se naježila kod pojedinih dijelova, pogotovo ako su dio mog roditeljskog repertoara i shvatila koliko toga još trebam da naučim. Nikad ne lažem, ne obećavam što ne mogu da ispunim, porodica je svetinja, utočište, izvor mira, podrške i energije,.. Nažalost, pribjegnem nekad ovom što ti zoveš inaćenje, ma koliko ne želim, kod mene je to čista ucjena, još gore i to uglavnom kad je ishrana u pitanju (tek treba taj dio da pročitam).

    Naš prioritet je fizička aktivost, ništa drugo. Danas kad su djeca pogrbljena, lijena, asocijalna, jedino što će morati bez pogovora je bavljenje sportom kako bi razvili neke pozitivne vrijednosti, empatiju, socijalne vještine, naučili se nositi s pobjedom i porazom, imali naviku stalne vježbe i rekreacije, zdravog načina života,.. Da se razumijemo, ne mislim i ne očekujem Đokoviće, Ronalde i slično, već samo da se opredijele za neki sport i prosto se njime bave.

    Što se tiče obrazovanja, to je njihova odgovornost, moje je da im ukažem na njegov značaj i beneficije, eventualno malo usmjerim... Jedino što mi je tu bitno da ako budu imali izražene talente, vještine, afinitete praćene snažnom motivacijom i ljubavlju prema nekom zanimanju, da ka tome i teže, da ne posustanu, da ih ne skrenem s tog puta. Na glavu ću se nasaditi da im pomognem da ostvare snove te vrste. Kao što vidiš, ovdje sam dosta fleksibilna, nadam se samo da ne odem u drugu krajnost. Inače, znaš kako neki roditelji svoje neostvarene ambicije liječe na djeci, pa od treće godine već uče portugalski, sviraju violinu, treniraju tenis,.. Ja koja čitav život učim sopstvenim izborom, svojoj djeci ću dopustiti da se tu malo i opuste. Odoh, ovaj mali postaje nemoguć. Nastaviću.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Joj, celo jutro mislim na tebe! Čak pomislih da sam negde nešto lanula u tekstu, da l si nešto ljuta, onda pomislim da se sigurno nećeš ljutiti, da si zauzeta pametnijim stvarima napr. decom, i da, možda, nisi videla da tekstovi idu svaki drugi dan ... (i to zbog tebe, a mislila sam svaki treći ...) No, nema sad to više nikakve važnosti, glavno je da si tu!

      Vidi, to je upravo ono što i ja kažem: malo prioriteta 1 (kod tebe bavljenje sportom), neki prioritet 2 (kod tebe škola). Odlično, to je prava stvar!
      A što se tiče roditelja koji leče svoje komplekse ... bolje da ne komentarišem.
      Međutim, stvari kod drugih ljudi najčešće nisu onakve kakve ih mi percepiramo. Pa tako kada vidimo dete od tri da uči portugalski, možda ne znamo da mu je to maternji jezik, moj najmlađi je baš u tom uzrastu strašno želeo da svira upravo violinu (srce mi se slomilo kad takve male nisu hteli primiti u muzičku školu, a mi nismo uopšte iz te muzičke priče da bi mu mogli šta pokazati), i more takvih primera ... Poenta je jedino da ne sudimo drugima, jer ne znamo zašto, a i kad znamo bolje opet da ne sudimo. (Ja ovaj poslednji deo još nisam usavršila, padam isuviše često ...)

      Избриши
  5. Eh, džeparac nam je bolna tačka. Muž i ja smo odrasli za vrijeme rata, nismo imali ništa, od 15. godine radimo i zarađujemo, volontirala sam godinama, putovala, nikad nisam nagrađivana jer roditelji nisu mogli i da su htjeli, tako da se tu još dvoumimo. Ovaj prijedlog za lični prostor usvajam i prepisujem!!! Hvala ti na ovome! Mislim na svemu, na tolikom davanju sebe i ovim tekstovima!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Takva smutna vremena kao što je rat, izbeglištvo, hiperinflacija, roditelji bez posla, i slično nisu uopšte periodi kada može da važi sve ovde napisano.
      Tada se prioriteti drastično tumbaju, a da ne kažem da se ovih odavde niko ne bi ni setio. Ne mogu da zamislim da neko uopšte misli o školi, sportu, zdravoj hrani, ... u nekom izbegličkom konvoju ili pod ruševinama.

      Bogu hvala, to je za nama. Da, zaista, u nama koji smo kroz to prošli postoji ožiljak (ako ne i živa rana) koja svedoči o tom vremenu. Pitanje glasi šta naša deca imaju s tim?

      Možda te nisam sasvim razumela, ali izneću još par detalja, pa ti ceni da l` su ti čemu: U vreme moga detinjstva su postojale kasice u koje smo ubacivali petoparce (Zna li neko od vas šta je petoparac?) ili neku drugu siću, obično neki kusur u metalu. Kao dete, oduvek me je mučila potpuno metafizička namena tok novca - uvek se samo punilo, a nikad praznilo. Mislim da od tada još datira moja preokupacija nekom "pravilnijom raspodelom" novca, tj. pravom deteta raspolaže nekom svotom. Kako sada stvari stoje? Dok su bili baš mali, moji klinci su dobijali nedeljnu sumu za koju su mogli da kupe, napr. 3-4 krem bananice. Ako su hteli nešto više, malo su sakupljali, pa su kupili. I sada je džeparac (što bi se reklo osnovna plata) izuzetno mali. Međutim, sve što im treba od bilo čega, kao i pokloni za neke rođendane i sl. ne idu iz tog fonda. Uzgred, oni odavno iznalaze raznorazne načine za privređivanje, što moj voljeni i ja izuzetno poštujemo. Godinama su sakupljali novce koje dobiju za rođendan i nekakve druge zgode te su kupili zaista vredne stvari: Onaj mali iz gornjeg komentara je sebi kupio akustičnu gitaru, zatim električnu i pojačalo. Sam je naučio da svira. Čak je i jedno vreme neke novce zaradio svirajući na ulici. Ovaj drugi je zaljubljenik u fotografiju i film, tako da je on kupio sebi foto aparat, kameru, snimač zvuka, razne objektive, ... I on je ne jednom unovčio taj svoj hobi. Najstariji ionako ima stipendiju, daje časove matematike, programiranja, ...
      Kako se moj voljeni bavi izradom nameštaja, uvek ima posla za trojicu koja "volu rep mogu da iščupaju". Iznošenje plakara na 5 sprat bez lifta više dođe kao kondicioni trenig. Naravno da i na taj način zarađuju parice.
      Kaži ako ima još šta sporno ...

      Избриши
    2. Naravno, potpuno si u pravu kad pitaš šta naša djeca imaju s tim. Nemaju apsolutno ništa. Srećom, još su i mali za neki konkretan džeparac, ali da, svakako ih želim naučiti da se odnose prema novcu onako kako si ti to divno opisala, ali upravo to, da i sami privređuju, doprinose i prije svega shvate njegovu vrijednost, da nauče da štede. Sofija to već shvata. Ostavlja u kasicu prasicu siću, kad dobije od bake ili nekog,.. Nedavno je sebi skupila za trotinet, što uopšte nije mala stvar i ponosna sam na nju! Usput, ne znam šta je petoparac. :) Ali da, sad nešto razmišljam i Sofija je od džeparca koji joj dajem za užinu neki dan uštedila i svima kupila po sladoled! To me je baš iznenadilo! Jer to ni ne zovem džeparcem, jer je taman za užinu.

      Избриши
    3. I da, nisam ja sklona osuđivanju, pogotovo olako, jer znam kroz šta sve sama prolazim. Uvijek idem od onog da budem ljubazna i nasmijana jer ne znam životne priče ljudi koje srećem. Onaj komentar je produkt objektivne procjene. Daleko od toga da nekad i sama nisam sklona na prvu donijeti neki površan sud (ta, ljudi smo), ali ne žurim da ga zadržim, a pogotovo ne da ga širim čak ni onda ako se pokaže ispravnim. Prosto sam smatrala negdje da smo se razumijele, da se neke stvari podrazumijevaju i da nema potrebe za dodatnim objašnjenjima. 😙

      Избриши
    4. Da, da jesmo se razumele, naravno!
      Definitivno sam ja propostila par nekih rečenica da povežem svoje misli s tvojim inspirativnim tekstom.
      Naime, kako me vaši komentari beskrajno nadahnjuju i uvek me sete nečeg novog, tako je bilo i ovog puta. Naime, setila sam se kako nisam ništa spomenula o odnosu prema deci sa specijalnim potrebam, o inkluziji, kako smo spremni da osuđujemo kako je neko dete glasno u autobusu, a uopšte ne znamo šta se krije iza toga ...
      Nadam se da sam raščistila zbrku!

      Избриши
    5. A što se tiče petoparaca, naći ću ja moju staru kasicu pa ću ti ih lepo uslikati za instagram! Realno, to nije imalo nikakvu vrednost ni kada se pojavilo, više je bilo nešto kao dečja radost. Nominalno to je bila kovanica koja je vredela 5 para, gde je para 100-ti deo dinara. Postojale su još 10, 20 i 50 para. To je bio tzv. "žuti kusur", napravljen od neke legure koja u sebi ima bakra. Dinari su bili beli (od nikla ili tako nečeg sličnog). Pozdrav :)

      Избриши

Постави коментар