Promišljeno roditeljstvo 3

Par slikovitih primera

Ono što je meni smetalo u detinjstvu:

Ono što sam sigurno znala još dok decu nisam ni imala da ih neću maltretirati dužinom izlazaka. Taj deo stvano nisam mogla da podnesem. Pitanja tipa: gde ideš, s kim, dokle to traje, ... nikad nisam postavila deci s pozicije da bi moj komentar mogao uticati da oni promene svoje namere.

Moj primer:
Granica dužine izlazaka je važila isključivo ako je sutradan radni dan. Nikad nisam postavila uslov dokle „može da se ostane napolju“, ako su sutradan slobodni. Otprilike sam znala da li su negde „na peške“ ili su otišli na neku žurku, koncert, u grad „na bleju“ ... Nikad ih nisam proveravala, zvala mobilnim bez preke potrebe, čekala budna noću i brinula, ... Ono što jesam radila, a radim i dan danas, kad ujutro ustanem za posao, prvo idem po dečjim sobama i proveravam brojno stanje.
Blizancima je bio osmi razred, počeo je zimski raspust, već danima temperatura nije izlazila u plus.  Uveče su izašli da se malo provedu s drugovima, tu blizu kuće, na košarkaškom terenu. Ja ujutro (oko 5h, kad se budim za posao) ulazim  u njihovu sobu, a njih nigde. Naravno da je moja prva reakcija bila blagi šok. Okrećem broj mobilnog jednog od njih. Javlja se brzo. U pozadini se čuje graja, muzika,... „Pa, dobro, bre, gde ste vi?“ – pitam ja još uvek uzdrmana. „Znaš, mama, mi smo još sinoć došli ovde kod druga u kuću da se malo zagrejemo, pa smo našli Monopol, pa smo se zaigrali, pa baš nam je super, a što si nas zvala?“ – kaže jedan od njih. „Kako, bre, što sam zvala!!!“ – kažem ja. „Nemoj ti ništa da se brineš, na toplom smo, nismo sedeli na hladnoj klupi. Još ćemo malo da igramo, pa ćemo doći kući.“ – odgovara mali istinski zbunjen mojim pozivom. Ja prekidam vezu i mislim da se oni nisu ni trunku istraumirali, već su pomislili da je meni najveća briga da li su na toplom ili ne. Eto, šta sam htela, to sam i dobila – decu koja nemaju ni straha, ni frustarcija! Nije se mnogo promenilo od tada. Jedino što sam smislila je da mi pošalju poruku u bilo koje doba noći ako su drastično promenili planove.
Naređenja, a ne dogovori – izdavanje komandi detetu i očekivanje da ono posluša istog trena je odličan recept za frustraciju u kući. Što je dete starije, otpor će sigurno biti veći. U slučaju da ste tog mentalnog sklopa da izdajete naređenja, a da vaš tinejdžer skače k’o zapeta puška da ispuni svaku vašu naredbu, zabrinite se! Na idealnom ste putu da od svog deteta stvorite odraslu osobu punu duboko potisnute frustracije. (Velikić i njegov autobiografski roman Islednik su odličan primer ovoga!)
Ovde se opsetih jedne velike istine: Imajte više milosti prema svojoj prvorođenoj deci. Ne treba ceo teret roditeljskih nedoumica i strahova da iznesu na svojim plećima. (Da, ja sam najstarije dete.)

Slikoviti primeri:

Primer 1:
Nikad ne uslovljavajte (ucenjujte) decu. Šta god mislite da kažete detetu, a rečenicu počinjete sa Ako .... onda, grešite u samom startu. Kada sam baš dobro obratila pažnju na to kako se drugi roditelji, učitelji, ... izražavaju shvatila sam da je to omiljena rečenica starijih upućena deci. Mislim da, takođe, ništa ne rešava ni formulacija sledećeg tipa: „Moći ćeš da ideš da se igraš kad uradiš domaći zadatak. Ti si odgovoran za to što nećeš ići napolje, jer nisi završio domaći...“
Zašto mi ove dve taktike smetaju ? Prvo, neodoljivo me podsećaju na dresuru, a deca nisu, kao što sam već kazala, kućni ljubimci. Drugo, pojam odgovornosti je pojam usko vezan sa moralom, a to je nešto što se razvija u znatno kasnijem uzrastu. Roditelj je u tripu da priča o odgovornosti, a zapravo je to opet dresura, samo u lepšem pakovanju. Treće, u ovoj priči niko ne garantuje da će domaći biti urađen (a meni to nije opcija).
Pitanje odgovornosti deteta svakako treba da postoji, ali ima stvari koje nisu podložne diskusiji. Na primer, ako je dogovor takav da postoji dečji raspored oko raspremanja stola posle obeda, nema te alternative koja je zadovoljavajuća. U tu kategoriju spadaju i školske obaveze, dogovori roditelja i dece oko neke zajedničke aktivnosti, ...
Šta bi onda spadalo u odgovornost deteta? U mom primeru se njih trojica (dece) smenjuju oko raspremanja stola posle obeda. Sami su ustanovili neki raspored. Nisam htela da se mešam, jedimo želim da sto bude raspremljen. Kako oni međusobno „prebijaju dugove“ ako neko nije prisutan, mrzi ga, i sl. njihova stvar i njihova odgovornost. Ponekad kad vidim da će se njihovi pregovori oko raspremanja baš prolongirati u nedogled, odem do „dežurnog“ i kažem: „Pile, vidim da te mrzi do neba, raspremiću ja, nije problem.“ Ono grljenje, poljubac i hvala mama, carica si, vredi više od bilo čega. Možda se pitate koliko se ovo često dešava? Možda jednom u par godina! To je, što se mene tiče, odgovornost na delu!
Šta mislim da je ispravan način: podsetiti dete da je ono deo porodice i da u njoj svako ima prava i obaveze. Objasniti mu, koristeći sopstveni primer, kako izgleda život kad neko ne izvršava obaveze. Napr. pitajte ga šta bi bilo kada vi ne biste išli da mu kupite patike, spremite ručak, napravite rođendansku tortu, ...  zato što vas mrzi i radije biste išli u šetnju ili gledali film. Imajte uvek na umu neki primer koji je u vašoj porodici najslikovitiji. O ovome treba da razmišljate unapred – ako nemate spreman odgovor, velika je verovatnoća da ćete krenuti linijom manjeg otpora, primeni sile ili dresuri. Opet, ako vi sami ne znate šta je odgovornost, doslednost, disciplina, požrtvovanje, ... (gornji spisak!) nema trika da tome naučite svoju decu. Nikad nije suvišno ponoviti da ne uče reči, već dela.
Decu treba dobro gledati, pratiti, upoznati. Tada ćete moći da razvijete najproduktivniju empatiju, a to je nešto što deci najjjjjjviše treba (i odraslima, da se ne lažemo).

Primer 2:
Detetu (malom) date neki vaš predmet koji ono žarko želi da prouči. Naravno da ćete reći da bude pažljivo. Naravno da će dete biti pažljivo i da će mu se predmet razbiti/okrnjiti/pocepati/zamastiti. Pitanje je kako ćete vi reagovati na to.
Ako reagujete tako što ćete vikati, grditi, lupati po guzi, slati „u kaznu“ – nemate pojma šta je to vaspitanje. (Neću ni da pominjem one koje decu „časte“ epitetima: kretenu, budalo, neznalico, sto puta sam ti rekao/la, ništa ne umeš da uradiš kako valja, nespretnjakoviću, ... takve ja ni ne smatram roditeljima već posledicom loše organizacije socijalne službe.) Za neželjenu posledicu ste vi kao roditelj isključivi krivac. Prvo, sigurno ste znali da je gotovo izvesno da će se desiti to što se i desilo. Zašto ste popustili detetu? Ovo je iz domena postavljanja granica! Drugo, ako ste već dali predmet detetu zašto se niste uskladili s odlukom da je katastrofa 50% moguća, a 100% izvesna? Opet greška roditelja.
Ovo je meni jedan od slikovitijih primera da je pitanje dečje odgovornosti vrlo klizav teren. Zamislite da kažete detetu: „Evo ti predmet kad ga toliko želiš, ali ako mu se nešto desi ti si odgovoran, pa onda nećeš moći da ... (dopunite sami)“.
Mnogi će reći da je dete plakalo i da je vama bilo žao itd itd – to su samo masni izgovori – vama je dosadilo da slušate konstantno moljakanje. Kako niste smislili ništa bolje, ovo je ličilo na instant gašenje požara. Kako ste se samo prevarili! Sem što ste ostali bez vašeg predmeta, vi ste detetu poslali jasnu poruku (neverbalnu) da je za ono najzanimljivije i najprimamljivije potrebno samo dovoljno dugo cvileti. Deca nepogrešivo pogađaju onu frekvencu i intonaciju koja vas izbacuje iz takta. Na vama je da to predupredite ili da se tome oduprete. Svima su nam poznate one dečje „predstave“ iz prodavnica, kada kolica pretrpavaju slatkišima, bacaju se po podu, urlaju, udaraju majku, ... Da, naravno da je i ovo greška roditelja!

Ispravne reakcije (2 podjednako dobre opcije):
Reći da to nikako ne možete sada dati detetu (to je za vas neprocenjivo, ne da se nadoknaditi i sl. Imate potpuno pravo na ličnu imovinu, isto kao što je i svaki član porodice ima) Možete ponuditi neku alternativu, objasniti zašto ne može, možda može ali samo da vidi „iz majčine ruke“, ako je baš malo dete biće zadovoljno i da samo pipne jednim prstom, dati neku vremensku granicu kad će mu biti dopušteno da vidi, napr. kad krene u školu i sl. Morate biti čvršći i dosledniji od deteta!
Dati detetu predmet i uskladiti se sa tom odlukom. U trenutku havarije predmeta dete će sigurno osetiti strah, bespomoćnost, proći će ga jeza, piškiće mu se, plakaće ... Tada je potrebno utešiti ga, zagrliti, pričati saosećajne reči pune ljubavi. Kada se situacija malo smiri iskoristiti je da na tom primeru pokažete detetu da je za neke stvari još suviše malo, da treba da ima poverenja u vaš sud, da će odrasti i da će se stvari promeniti, da ga i dalje jednako volite, ... Za ovu priču nemojte čekati isuviše dugo, obraz još mora da bude mokar od suza – tada najbolje čuju!
(Još od srednje škole sam sakupljala figure prasića. Kolekcija je postala velika, a od kada sam dobila decu nikada više nisam imala dovoljno mesta da je celu izložim. Odabrala sam samo par najlepših, a ostalo spakovala u kutiju. Vrhunac moje zbirke je stakleno prase ispunjeno crvenom tečnošću. Da, upravo ovo bez levog uveta što se vidi na fotografiji. Ono je i bilo inspiracija za ovu priču.)


Sjajna je ona rečenica koja kaže da dete treba najviše voleti upravo onda kada to najmanje zaslužuje. (Nemam pojima ko je to rekao, ali ko god da je, svaka mu čast!)

Primer 3:
Starije dete (školarac) je pošlo napr. nešto sebi da kupi i usput novac izgubilo (da li postoji dete kome se ovo nije desilo?). Dete se vraća kući razočarano i bespomoćno, bez obzira da li novac bio vaš ili njegov džeparac. Odmah ga upitajte šta se desilo i ne prekidajte njegovu priču makar je očigledno da je kiti detaljima ne bi li izbeglo sopstvenu odgovornost. Maksimalno ga utešite i gledajte, ako ikako možete, da mu date istu svotu novca odmah da ono ipak dobije to po šta je i krenulo. Takođe, ne propustite da mu podvučete pouku iz ovog dešavanja, blagim rečima, bez osude, ali dovoljno sigurno. Pouka sledi nakon što mu kažete da ćete pogledati da li u novčaniku imate para da mu nadoknadite gubitak (morate biti sigurni da imate!) Tada najbolje čuju, obećavaju, pamte!

Nažalost, sigurna sam da još postoje roditelji koji bi mi na ovo uzvratili sa "batina je iz raja izašla". Bespredmetno je komentarisati. Za sve njih imam samo citat Duška Radovića koji je, u čuvenoj emisiji "Beograde, dobro jutro"  19.09.1975. godine, rekao: "Ako već tučete decu, tucite ih bez razloga, jer su svi drugi razlozi gluplji."

Prethodne teme:

Lista narednih tema:

4. Ishrana
5. Zdravlje
6. Odrastanje / socijalizacija
7. Slobodne aktivnosti / obrazovanje
8. Lični primer / zaključak

Коментари

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Isidora, tvoji komentari me, definitivno, ostavljaju u velikoj nedoumici. Kako odgovoriti? Kada vidim nepravdu, pogotovo kada je ona učinjena detetu, zaboravljam na diplomatiju.
      Moram odmah da se ogradim i da kažem da mi ni slučajno nije cilj da nekoga vređam na bilo koji način. (.... piši ... briši .... piši briši ) Svašta je bilo između ove dve zagrade!

      Da se ne bih nešto zaletala i komentarisala tvoju porodicu, ispričaću moj primer, pa ti vuci paralele. Kada u bilo šta (pa i u roditeljstvo) ulaziš totalno nesvesno onda se ponašaš na isti način na koji su se ponašali, napr. tvoji roditelji, prenosiš vrednosti koje su oni negovali i sredina u kojoj si odrasla. Tvoji roditelji su moji ispisnici, a ponašaju se isto kao što su se moji roditelji ponašali prema meni.

      Ja sam, otkad znam za sebe, bila na svoju ruku i nisam dala na sebe. U srednjoj školi sam imala izlaz do 23h, a, maltene sam morala da tražim specijalnu dozvolu, s obrazloženjem zašto mi ponekad treba duži izlaz. Rasprave su bile onoliko česte koliko sam ja bila raspoložena da se borim za sebe. Ponekad mi se činilo da su to Pirove pobede - toliko se izmučim da mi posle nije ni do čega.
      Međutim, dva događaja mi danas leže na srcu, dve moje pobede, kao dva svetionika slobode. Prvi je čuveni koncert Paket aranžmana na Adi 1980. godine na koji sam sasvim slučajno naletela kad sam se vraćala sa celodnevnog kupanja. Društvo je bilo raspoloženo da sluša, a mene nije bilo teško nagovoriti. Nismo ostali do kraja jer ne bismo imali načina da se vratimo kući, ali dobar deo jesmo. Moji su se raspametili od brige. Mi tad ni fiksni telefon nismo imali. Već su mislili da sam se udavila. Drugi se zbio 3 godine kasnije. Moja škola je učestvovala na sletu (Dan mladosti). Posle je za sve učesnike organizovan prijem u (sada nepostojećoj) kasarni 4. juli na Banjici. Kad sam polazila, majka mi je velikodušno rekla da mogu da se vratim do ponoći. Ja sam joj odgovorila da ću doći kada se završi. Vratila sam se oko 8 ujutro. Možeš misliti kako su bili ljuti na mene!
      Tada sam ja izgovorila da jedva čekam da se odselim od njih i bila tužna do neba što nemam mogućnost da odem u drugi grad na studije! Ona je vrištala na mene jednu od svojih čuvenih strofa koje sve počinju sa "Videćeš ti kad ... pa ću te onda pitati..." Mislim da sam joj tada prvi put rekla da sve to što ona priča može da okači mačku o rep, da nema pojma i da meni ne pada napamet da se tako glupo ponašam kao njih dvoje ...
      Decenije su prošle, ja sam davno prevazišla taj mladalački bunt i oprostila svojim roditeljima. Nisam želela da tražim opravdanja za njih i da ih razumem, već samo da oprostim. Vidi, ono što mogu da kažem pouzdano da njih generalno nije bilo briga za moja osećanja! POTPISUJEM. Briga je jedino na rečima. A, imali su oni svojih briga: da me fizički živu i zdravu prebace u odraslo doba, da ih usput ne sramotim, da završim fakultet, da se udam, ... A to sa osećanjima, pa ne možeš imati sve ... Od kada smo se razdvojili mnogo se bolje slažemo. Pokušala je tokom svih ovih godina da mi da par saveta kako treba decu učiti redu. Čak sam u sebi imala toliko humora da joj kažem da ne razumem zašto mi to govori jer dolazimo do apsurda: da je znala da vaspitava vaspitala bi i mene ispravno. Ako sam vaspitana, onda mi njeni saveti ne trebaju jer već znam, a ako nisam vaspitana, onda se ionako već nije pokazala, pa ni njeni saveti ne vrede.
      Za kraj, svesna sam ja toga da je ta moja velika borba za ličnu slobodu mene i načinila baš ovakvom kakva jesam. Međutim, ipak više stoji ona činjenica da je ta borba mogla biti znatno kraća i slabija pa se ja ne bih toliko oko toga iscrpljivala i imala bih snage za nekakvu drugu, emotivnu i duhovnu nadgradnju.
      Stra` me i da pogledam koliko sam odužila. Isidora, ako hoćeš neki komentar na tvoju ličnu priču, može u goodreadsu. Pozdrav :)

      Избриши
  2. Ja nisam imala neki veci problem sa izlascima, u osnovnoj skoli su me pustali do 23h a od srednje u pocetnim razredima do 1.30h a posle toga dokle hocu. Mama i baka su redovno bivale budne dok se ne vratim, sto me je pomalo nerviralo, jer se muce sutradan sa umorom, pa sam samim tim gubila zelju za izlascima. Jednom me je mama prekorila sto sam se vratila kasnije od dogovorenog, i stvarno mi je bilo krivo sto sam je tada izneverila, jer me je vozila na zurku na sasvim drugom kraju grada i rekla da ce doci po mene u 1.30h (prvi razred srednje), a ja sam iz te kuce izasla u 2h dok je ona sedela ispred u kolima. Nije me nista grdila, samo mi je prigovorila sumornim tonom da treba da se drzim dogovorenog, i meni je to bilo dovoljno. Uvek sam kasnije ispostovala nas dogovor ukoliko je postojao. A sto se tice toga da se zenska deca malo vise drze pod kontrolom, o tome sam slusala dosta tokom zivota i obrazlagano mi je da mora tako jer su devojcice ranjivije i moze da ih napadne ko hoce, kad god hoce i gde hoce uvece, i otud ta kontrola, a da na decake manje ljudi nasrcu a i oni su fizicki jaci, jel, pa mogu i da se bolje odbrane. Tada mi je to nekako delovalo razumno, pa se nisam bunila protiv toga. I uprkos tom njihovom stavu o ranjivosti, eto od moje 17-te godine sam mogla da ostajem uvece dokle sam sama zelela... Sada kad sam roditelj, videcemo kako cemo kad dodjemo do te faze. :D Ni sama ne znam. Ali ovaj deo o Monopolu me je slatko nasmejao! :D

    ОдговориИзбриши
  3. Za početak, pozdravi mamu! Drago mi je čuti da postoji neko iz onog ranijeg vremena ko je ipak uvažavao i poštovao svoje dete. Primer s izlascima to nedvosmisleno pokazuje. Znaš, i iz tvog i iz mog primera može da ispadne dobro za našu decu: ja zato što znam šta neću, a ti zato što znaš kako ti je bilo dobro!

    ОдговориИзбриши
  4. A ja bih na gore postavljeni citat Duška Radovića dodao i jedan Alfreda Adlera: "Ja ne vjerujem u sposobnost ili nesposobnost đeteta, već vaspitača" (kontekst je da roditelji vrlo često znaju da "rangiraju" đecu, pa "procijene" da je neko više a neko manje nadareno, pa se onda tako prema njima cijelo vrijeme odnose, već u startu im nanoseći štetu, "nabijajući" komplekse, koji se u zrelijem dobu itekako na razne načine manifestuju).

    Treba dodati da Adler nije vjerovao u talenat. Po njemu, sve je "samorazrađena stvaralačka snaga", pozivajući se na onu Geteovu izreku; "Genije je je samo vrednoća". Roditelj mora da postupa sa đetetom kao sa ravnopravnim bićem, a to će lakše postići onaj koji već u sebi nosi sklonost da u drugome gleda ravnopravnog čovjeka. Ko te sklonosti nema, a ona je temelj svega, mora prethoditi svemu, tome će teško polaziti za rukom da se prema đetetu odnosi na zdrav i pravilan način. Roditelj, smatra Adler, je vaspitač koji postavlja temelj na kojem posle ličnost nadograđuje sebe. Od "čvrstine" temelja zavisi hoće li se ići ka "samorazrađivanju stvaralačke snage" ili će se roditi kompleksi, frustracije, neuroze sa kojima će se voditi teška borba.

    ОдговориИзбриши
  5. Hvala ti neizmerno na sjajnoj dopuni!
    Zaista, svi mi nosimo manje ili više trauma i frustracija iz dečjeg doba. Stvar je u tome da njih treba izvrnuti na svetlo dana, sagledati i prevazići. To je onaj level 1 na putu individuacije. Nažalost, isuviše često viđamo već odrasle ljude koji iz raznoraznih razloga to nisu uradili. Koji to razlozi mogu biti? Jedan od njih bi sigurno bio taj da je breme roditeljskog vaspitanja isuviše teško za dotično dete i da se ono sad, kao već odraslo čeljade, vrti u nekom začaranom krugu vlastitih fantazama, psihoza i strahova.

    ОдговориИзбриши
  6. Podeliću sa svima link na sjajan tekst Ljubivija Ršumovića koji se nalazi na Miomirovom blogu:
    https://miomircolakovic.blogspot.com/2018/05/ljubivoje-rsumovic-sta-sam-ono-hteo-da.html

    Izgred, kokreatore, slobodno i ti stavi link u komentar. Onaj meil sam skoro previdela. I da znaš, komentari imaju svoj maksimum. Ako preteraš, samo te izbaci. Pozdrav :)

    ОдговориИзбриши
  7. Lepo rece Ljubivoje Rsumovic, dobra zapazanja...

    ОдговориИзбриши
  8. Moje skromno mišljenje je da dosta zavisi od same ličnosti deteta i genetike ( tu ne podrazumevam samo roditelje) Zašto? Zato što smo sestra i ja isto vaspitane i odrasle u istoj kući sa roditeljima a potpuno smo drugačije. Nikada mi ništa nije bilo zabranjeno i uvek je bilo dođi kad hoćeš, razlika je što sam ja samoinicijativno dolazila do ponoći, ako ostanem duže ja sam osećala potrebu da pozovem i da kažem da ću se zadržati i gde sam da ne brinu. Sestri kad kažeš dođji kad želiš ona ne bi došla dva dana. Ni dan danas nema ni odgovornost ni poštovanje prema bilo čemu. Međutim njen sin iako raste uz nju je moja kopija i njemu je tetka uzor što sestru nekada i ljuti ne zato što mu je to neko nametnuo već njegov izbor. On ima 14 godina i realno rezonuje stvari i razgovara samnom čak on ukazuje sestri da stavi pojas, da ne vozi brzo, itd. Sve raspuste provodio je samnom u NS , budući da sestra živi u BG. Tako da ja se nekada našalim da me ne shvate ljudi pogrešno moram da naglasim , sestrić je kao da sam ga ja rodila, ako moje dete bude kao sestra daću ga u dom. Šala naravno!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kazu da tako obicno i biva kad se ima vise dece: uglavnom budu razliciti po temperamentu i ostalim karakteristikama. Valjda priroda tako ugodi da bude sareno. :D Da ne budemo svi isti.

      Избриши
    2. Gđice Maradona, ne mogu ti opisati koliko sam, kako bih rekla, egzaltirana u ovom trenutku! Osećam se kao da s vama svima igram "podmornice". Ja držim crtež, a vi svi, kako nešto kažete pogodite pravo u metu! Sada smo na pola serijala, do kraja ćete, izgleda mi, svi vi znati više o meni nego ja!
      Evo i moje priče kao odgovor na tvoju. Isto kao i ti, i ja sam bila vukovac i u osnovnoj i u srednjoj školi. Jedina sam iz generacije (na mom smeru) dala fakultet u roku i s prosekom dovoljno velikim da sam mogla konkurisati gde sam htela. Još od najranijeg detinjstva sam sve savršeno kapirala i bila dete kome se jednom nešto kažeš, a ono posluša (reči moje majke). Elem, kad sam imala četiri godine dobijem brata. Pogađate, moja sušta suprotnost! Taj je mojima naplatio sve što ja nisam! Neodgovoran, nezainteresovan, u školi dovoljan! Naravno da ga nikakav fakultet nije zanimao. U vreme kada sam ja završavala faks, a moj brat srednju školu, datira i čuvena mamina rečenica na koju me je podsetio sam uvodni deo tvog komentara: "Ne razumem. Od istih roditelja, iz iste kuće, isto smo vas vaspitali, a vi tako različiti ispali!?"

      A sada ću ja vama postaviti to pitanje vredno 1 000 000 $, isto što sam i nju tada pitala: "Ako imaš različitu decu (a znaš da imaš), a želiš da dobiješ iste (ili slične) rezultate svog roditeljskog zalaganja, zar ti onda nije logično da moraš koristiti različite metode da to postigneš. A ni slučajno da se ne hvališ time kako si nas ISTO vaspitala. Vaspitati isto dva potpuno drugačija deteta garantuje da rezultati ne mogu biti isti."

      Ljudi moji dragi, ja sam moje dečake sasvim drugačije vaspitavala, ne bi li dobila iste rezultate ! Zato sam i pričala o prioritetima! U domenu obrazovanja sam dobila rezultate kakve sam želela! I to samo zato što sam polazila od njih, a ne od sebe. Ja ni u jednom trenutku nisam rekla: Ovo su moje metode vaspitanja. Ja sam pričala isključivo o ciljevima, a ne o načinu na koji se dolazi do njih.

      Nadam se iskreno da smo se razumeli i da će, možda, još neko da se priključi diskusiji i donese neko svoje viđenje ili iskustvo! Pozdrav:)

      Избриши
    3. E sad sam se oduševila! Naučila sam nešto što ne znam , hvala . Nisam razmišljala o tome, ali volim kad naučim nešto, čovek se uči dok je živ zar ne ? Hvala na odgovoru, eto toliko knjiga pročitah a ne bih znala odgovor koji je tako jednostavan. Hm...Svaka čast !

      Избриши
  9. Da bi mi laici lakše shvatili, genetičari kažu da je gen u svojoj suštini informacija. Tijelo, podsvijest, nesvjesno, kako ko voli, nosi u sebi poruku da nešto u njemu treba da se desi ili da postoji jaka predispozicija da se, uz neki spoljni uticaj, desi. Sve to je na nivou vibracija, emocija, frekvencija, ne i intelekta... Zato ne znamo zašto nam se nešto u organizmu, psihi, dešava i mimo naše želje, volje ili što nas vodi da budemo takvi kakvi jesmo. A sve što postoji, od najmanje travke do univerzuma, u svojoj osnovi je, kažu fizičari, vibracija. Tako da jača informacija, jača vibracija, može da promijeni onu koju već nosimo u sebi kao gen, kaže moderna nauka.

    Mislim da je tu ona osnovna, najbitnija uloga vaspitanja. Princip mora da bude isti (cilj koji želi da se postigne u izgradnji zdrave, srećne ličnosti), nijansiranje i pristupi različiti. Poštovati ličnost, razumjeti je, 100% joj dati ono što joj na prvom mjestu treba (u emotivnom smislu), a sa svakom biti na njenom nivou „vibriranja“, na njenim „frekvencijama“, koje su kod svakog različite. Kao kad mijenjate radio stanice – na različitim frekvencijama različiti programi, isti „aparat“. A samim tim, unošenjem pozitivnih, pravih informacija, postavljanjem pravih „antena“, mogu da se promijene i one unutrašnje, da se geni reekombinuju, da ličnost nastavi život sa usmjerenom „antenom“ u zdravom smjeru. Što u potpunosti može da promijeni i sve one unutrašnje negativne „urođene“ tendencije.

    Naravno, roditelj treba da bude osvještena, zdrava ličnost da bi mogao takvu da podiže, „stvara“.
    I, na kraju, najvažnije: sve ovo što sam napisao je teoretisanje (literarna saznanja, posmatranja okoline) o roditeljstvu ličnom, praktičnom, ne znam ništa, a svi znamo da je praksa nešto sasvim drugo. Kako to lijepo neko reče: „Dok nijesam bio u braku imao sam šest teorija o vaspitavanju đece. Sad imam šestoro đece i nijednu teoriju“.

    ОдговориИзбриши
  10. O, hvala ti na ovim divnim dopunama! Da, to su te "ideje" koje su mi oduvek bile bliske, koje sam, kao dete prepoznavala ne nalazeći u bliskog okolini nikoga ko bi razumeo šta pitam, kao adolescent verovala u to, a sada, već dugi niz godina to znam, to živim.

    A ona trampa teorija za decu je stvarno odličan štos! Jako cenim ljude koji mogu da me inspirišu ili nasmeju, ili oboje! Osećaj se da si cenjen! Pozdrav :)

    ОдговориИзбриши
  11. "Takve ja ni ne smatram roditeljima već posljedicom loše organizacije socijalne službe" 😂😂😂 Dakle, svaka ti je Njegoševa! Svakom rečenicom me sve više očaravaš. Ne znam šta bih prije komentarisala niti šta bih prije počela primjenjivati. Čitam i sve komentare i nastojim toliko toga da usvojim. U mnogim stvarima se pronalazim pogotovo kod grešaka naših roditelja. I moji su bili previše strogi, mama pogotovo i često bezrazložno zabrinuti, a negdje su opet imali i dovoljno povjerenja te sam tako kao prvorođeno dijete podnijela sav taj teret odgovornosti o kojem pričaš i tu sad baš pazim da najstariju poštedim nekih stvari, kad god mogu. I isto kao u tvojoj kući, brat četiri godine mlađi sušta suprotnost. Zanimljivo mi je kako recimo moji studenti kad razgovoramo o motivaciji, stilovima učenja i sličnim temama u kontekstu upravljanja ljudskim potencijalima razumiju značaj individualnog pristupa podstaknutog međusobnim razlikama, a kod sopstvene djece ne znaju isto to prepoznati. Ili im je teško isprobavati različite metode ili je tu previše emocija uključeno i prevelika je subjektivnost. Ja sam mnogo naučila iz "simptoma srednjeg djeteta". To moje dijete je takav izazov, zbog nje stalno preispitujem svoje metode, sa njom isprobavam i taktike koje mi nikad ne bi pale na pamet da dođem do nekog cilja. Pisala bih još, ali već moram po njih u školu i vrtić i svašta nešto još u međuvremenu, ali samo da znaš da sam tu, sa koliko pažnje iščitavam sve, komentarišem s mužem, premotavam filmove u glavi, dijelim u mamećim grupama, citiram te,.. Čitamo se i pišemo, samo dok ovaj tempo koji sam sebi nametnula malo posustane,..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja iskreno mislim da nije svako stvoren za roditelja, a takođe i poštujem odluku nekog (za koga mislim da bi bio više nego ok roditelj) da decu ne želi.

      Međutim, stoji i ono da niko ko dece nema ne može da spozna baš tu specifičnu interakciju koja se dešava isključivo između roditelja (drsko ću reći majke) i dece. Meni to liči na nekakve bujuce pozitivne enegrije koje me non-stop preplavljuju. Ima dana kad prosto osećam kako se menjam i uzrastam zahvaljujući njima.
      I sve ovo pre sam napisala ne misleći uopšte na to da će me oni grliti i voleti kada možda niko drugi neće, kada će mi se osmehnuti i nasmejati me makar mi je tog dana nebo palo na glavu.
      Ovo tvoje srednje naročito ceni, jer uvek dobijemo baš ono šta nam je potrebno da bi išli napred.
      Čitamo se, svakako! Razmisli malo bi li ti mogla nešto pisati o studentima svojim, baš me interesuju neka njihova razmišljanja.

      Избриши
  12. Poznati naučnik Jan Stivenson, neuropsihjatar, osnivač i direktor Instituta za parapsihološka istraživanja u Virdžiniji, bavio se, između ostalog, i nehipnotičkom regresijom. Pacijenta bi određenom tehnikom vraćao u prošlost, čak i u doba dok je bio embrion (da ne idem dalje, za ovu priču je to dovoljno), a ovaj je potpuno svjesno proživljavao svu tu svoju prošlost. U medicinski dokumentovanim slučajevima, sa svojom ekipom za svakog ispitanika koga je podvrgavao regresiji provjerenim i dokazanim podacima koje je ovaj u regresiji iznosio, utvrđeno je da se čak i u tom, najmlađem dobu, zadržava pamćenje za sve što čula registruju. Tako je, na primjer, čovjek vraćen u doba kad je imao samo tri mjeseca, tačno opisao sobu u kojoj se nalazio, krevetac u kojem je ležao, boju tapeta, igračke koje su bile u krevetcu… sve do najmanje sitnice. Provjerom je utvrđeno da je sve što je rekao bilo tačno.

    Koliko su ova istraživanja bila rigorozna, najbolje pokazuje podatak da nijesu priznavana kao dječija proživljavanja događaji koje je ispitanik opisivao, a za koje je utvrđeno da im je prisustvovala njegova majka dok je sa njim bila trudna (jer su ispitivanja išla u nekom drugom pravcu, rađena su zbog nekog drugog cilja). Ali, kao “nusprodukt” istraživanja, pokazalo se da je podsvijest slična filmskoj traci – bilježi apsolutno sve što čula registruju, bez obzira što to u mnogo slučajeva ne radi i svijest. Dakle, kad se embrion formira, upija sve što proživljava njegova majka – svaki njen strah, bijes, mržnju, nervozu, stres, kao i radost, ljubav, mir… Svaka njena misao dopire do njega, ali on ne rezonuje, nema formiran intelekt, on samo to upija kao emociju, koja će kad-tad, u bilo kom dobu, da se manifestuje kao misao. Isplivaće iz podsvjesnog, podići se u svijest i formirati određeni stav prema nečemu ili nekome, a da uopšte neće znati razlog zašto se to dešava i odakle dolazi. Najčešće se i ne pita, već se prepušta da ga to vodi. Tako majka na dijete, nesvjesna toga, prenosi razne fobije, strahove, predrasude… Tako je, recimo, utvrđeno da je kod jednog pacijenta strah od vode nastao dok je majka u trudnoći imala loše iskustvo prilikom kupanja u moru, a kod drugog strah od vatre, jer je majka, dok je bila trudna sa njim, bila na kratko zarobljena u zapaljenom automobilu…

    Kasnije su mnogi istraživači došli do sličnih otkrića, tako da je postalo jasno koliko duboko je dijete povezano sa majkom još od samog formiranja - tada možda i najviše. Zbog toga istočnjačka psihologija (kojoj se kod nas najprije pridružio Jung, pogotovo sa teorijom kolektivno nesvjesnog, a kasnije i mnogi drugi psiholozi) smatra da žena koja nosi bebu mora da sprovodi, hajde da tako kažem – strogu autocenzuru. A da joj se u tome pridruži, da je podrži, cijela porodica. Naravno, onoliko koliko je to sve u okruženju u kojem živi moguće. Znači, da vrši selekciju knjiga koje čita, muzike koju sluša, tv programa koji gleda, ljudi sa kojima komunicira, da prilagodi način ishrane… Da se što je više moguće okrene pozitivnim stvarima, ljudima… Da sa bebom razgovara, da je već tada tretira kao ličnost, da joj šalje pozitivne emocije, priča lijepe priče… Jer beba, kako tvrde, sve to upija, kao i sve loše, sve to u kasnijem dobu dobija svoj epilog u karakteru, temperamentu, stavovima, životnim interesima, opredjeljenjima…

    ОдговориИзбриши
  13. Uživam u tvojim komentarima!
    To su upravo oblasti o kojima uvek želim da saznam nešto novo i nešto više. Kada sam prvi put čitala na tu temu, baš je bilo nešto o regresiji i neki eksperiment rađen u SSSR-u na tu temu (zaboravih tačno šta, članak iz nekog časopisa). Bilo je to negde kada sam bila srednjoškolac. Ja sam tad najozbiljnije čekala da u dnevniku pomenu to. Za mene je to bila vest nad vestima, nešto što treba reći celom svetu!!!
    Posle je dolazila i druga literatura, ali nikada nisam oko sebe mogla da pronađem baš zainteresovane sagovornike. Najviše što sam dobila su pouke "od znalaca" da se manem te "popularne psihologije", "new age teorije samopomoći" jer su to sve sekte i to je opasno i nije u duhu pravoslavlja i znaju oni to bolje od mene.

    I zato što si tako jedinstven te cenim još više! Hvala ti na pomoći :)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар