Promišljeno roditeljstvo 6

Odrastanje / socijalizacija

Komunikacija s bebom:

Za bebu i malo dete presudnu ulogu u pravilnom formiranju ličnosti, čini mi se, pre svega, igra dodir. Ja sam pristalica teorije da bebu treba odgajati „na rukama“, da joj se treba stalno obraćati, da je treba maziti, tj. komunicirati na svaki mogući način. Mnogo je lakše ako majka ima u kući neku pomoć (ja nisam imala). Bez obzira na to nisam želela da lišim decu onoga što sam smatrala da je korisno za njih. Normalno da je svakodnevno bilo situacija da ne mogu istovremeno da (napr. kuvam) i držim dete. Za takve situacije su bila kolica ili ogradice (kasnije). Optička vidljivost između mene i deteta je uvek postojala. I kada ih nisam držala, ja sam im pričala ili pevala. Ovo se ne odnosi na tepanje bebi nekih bleskastih rečenica, već sam im, normalnim glasom, pokazivala napr. šerpu, peršun, šargarepu, ... i objašnjavala kako ću sad da skuvam supu i slične stvari. Ipak, čovek malo i poblesavi kad po ceo dan nešto priča! Nisam želela da odustanem, pogotovo što sam vrlo rano počela da uviđam da oni prepoznaju neke pojmove i da na njih isto reaguju (govorim o uzrastu od 7-8 meseci). Ko misli da je nemoguće ovo izvesti zato što ima dvoje dece između kojih je mala razlika u godinama, vara se. Napominjem da je između mojih razlika 10 minuta!
I da, potpuno ste u pravu da „ako ga naviknete na ruke“ više nikad neće hteti da bude samo! Pitanje je vašeg izbora.


Broj dece:

Ako ikako možete i želite imajte više od jednog deteta. Jedno je samo, dva su množina, tri su veselje! Za ostalo mi se čini da što je više dece, to se kvalitativna razlika u njihovom podizanju gubi (samo bez preterivanja u broju!). Takođe, čini mi se da su deca koja su rasla u domaćinstvu gde ima više odraslih nego dece u znatno nepovoljnijoj startnoj poziciji na putu sazrevanja. Njima ne manjka ljubavi, naprotiv! Njima, uglavnom, nedostaje vazduha i prostora da naparave greške iz kojih će učiti. Još dok su bili mali su se suočili s tim da za sva dešavanja postoje neke odrasle ruke koje će ga odmeniti, uraditi to nešto bolje, brže, sigurnije, tačnije, itd. Takva sredina je idealna za sindrom prezaštićenog deteta. U porodici s više dece, kad majka mora da ima „oči i na leđima“, fizički je nemoguće postići da decu prezaštićujemo. Samo da ne bude zabune, izraziti sam protivnik toga da roditelji imaju više dece nego što mogu, bar elementarno, da izdržavaju. Užasavam se onih reportaža gde iz oronule barake, bez struje i vode, vire desetak musavih glava, nezaposleni otac koji leti nadniči i trudna majka! Uz to ide obavezan slogan da njima ništa nije teško jer se oni svi jako vole, da su porodica za primer (ne znam samo primer čega?!), da žive od 100e socijalne pomoći i da mole dobre ljude da im pomognu! I da li smo mi svesni šta oni sve za Srbiju čine?!!

Jasle, vrtić:

Moj stav je da deca treba da idu u kolektiv od malih nogu. Benefiti za dete su nemerljivi: navikne se na nepoznate ljude, ima puno društva njegovog uzrasta, ima igračaka kojih nema kod kuće, izgrađuje osećaj da negde pripada, nauči se disciplini, ... Zašto se onda neka deca teško privikavaju na kolektiv? Svesna sam da sigurno postoje takve osetljive dušice koje će uvek previše emotivno reagovati na odvajanje, ali za ogromnu većinu dece sam sigurna da roditelji, svojim stavom, čine greške. Ko ima želju taj će se preispitati, a ja ću vam dati samo jedan mali primer: Majka dolazi u petak po svoga sinčića u vrtić i više puta ga, razdraganim glasom, podseća da je petak, da sutra ne mora da dolazi, da može dugo da spava, da može da jede šta hoće, ... shvatili ste podtekst poruke i vi i ja i dete (svi sem te blesave majke) – vrtić je nužno zlo i tamo nikom nije dobro, mora se ustajati rano – što nije dobro, mora se jesti hrana (nutricionista složio jelovnik) – lepše je jesti čips u podne kao prvi obrok, a posle ići na ručak do Meka, i sve u tom stilu.
(Moj slučaj – sva trojica išli u jaslice, odbila sam ponudu moje majke za čuvanje prvog deteta )

Kućni ljubimac:

Gotovo sva deca se jako vesele životinjama, u to nema nikakve sumnje. Pogotovo je to izraženo kod dece koji su jedinci. Životinje (naročiti psi) deci postaju sjajni prijatelji. Druženje s kućnim ljubimcem povoljno utiče na psihički razvoj deteta. Na drugu stranu, ako roditelj nije prevelik zaljubljenik u životinje, držanje kućnog ljubimca može da postane prava noćna mora i izvor velike frustrcije.
U slučaju da nemate uslove da detetu obezbedite kućnog ljubimca (u šta spada veliki broj porodica) razmotrite neke alternative: češće vodite dete do prijatelja (rodbine, komšije) koji ima neku životinju koja se detetu sviđa, odlazite u zoo kad god možete, rekreativno jahanje je dobra opcija (ako postoji mogućnost), hranjenje nekog psa lutelice koji „kampuje“ ispred vaše zgrade, ...
(Moj slučaj – nikad nisam u stanu držala dečjeg kućnog ljubimca; moji roditelji su imali irskog setera koji je mojoj deci uvek bio izvor radosti)

Dečja pitanja:

Deca su po prirodi strašno radoznala, tako da pitanja u bujicama naviru iz njih. Do, otprilike, treće godine, deca postavljaju pitanja kako im šta padne na pamet ili kako šta čuju usput. U stanju su da u svakoj rečenici ponavljaju sve što su do tada čula i naučila. To prestaje onog trenutka kada nivo njihovog znanja postane preobiman i oni  jednostavno više nisu u stanju da sve svaki put ponove. Eto malko odmora za roditeljske uši! Međutim, pitanja stvarno mogu da budu takva da roditelje, u najmanju ruku, bace na muke. Znam da sam na takva pitanja odgovarala da je on sad trenutno suviše mali pa ne razume ni reči kojima bi se to moglo opisati, da se puno godina ide u školu da bi se svašta naučilo, da se uči i posle škole i da će tek mnogo kasnije saznati za neke stvari. Obično bih tada navodila primer nekog rođaka koji ide u školu, a dosta je stariji od njih. Zatim bih im navodila primere koje takođe ne mogu sad da im objasnim, a kasnije ću moći, koji mi trenutno padnu na pamet, kao napr. hiperbarična komora, poankareova grupa, diferencijalne jednačine, dhcp server, ...

Osnovna škola:

Početak prvog razreda vašeg deteta je vreme kad možete da očekujete „prve plodove“ vašeg promišljenog roditeljstva. Deci koja su do sada naučila šta znači ustajanje u određeno vreme, obaveza, disciplina, kolektiv, ... polazak u školu neće predstavljati traumu. Pre će to biti ushićenje što su „konačno veliki“ i radosno biranje ranaca, svezaka i bojica.
Svi oni koju su se vodili mišlju da je dete u predškolskom uzrastu još malo za bilo šta, koji nisu znali šta hoće dete da nauče ili nisu znali kako to da postignu, koji misle da se s vaspitanjem počinje u pubertetu, koji smatraju da je škola kuluk, a vreme provedeno uz TV vrhunac uživanja, sada počinju da se susreću s čitavom lepezom problema koji rastu iz dana u dan dok u pubertetu ne dostignu kulminaciju. Da, i to je roditeljska greška!
Kompletan period osnovne škole moje dece je za mene, kao roditelja, bio najizazovniji kako psihički, tako i fizički. Smatram da je to period kada se stiču zdrave osnove za celokupno kasnije školovanje, postavlja se temelj jake, emotivne ličnosti, kreće se na put sazrevanja. Dete postaje svesnije sopstvenih muka i problema. Neki mu se mogu učiniti nerešivi. To je period, prvi put posle perioda najranijeg detinjstva, kada se dete zapita da li ste i dalje uz njega svim srcem, da li je vaša ljubav bezuslovna? Sjajan primer dečjih muka i dilema je Andrić opisao u pripovetki „Deca“. Ako vam knjiga nije pri ruci pročitajte je na blogu Pripovijetke, Miomira Čolakovića, evo linka.

Adolescencija:

Adolescencija je period intenzivnih psiho-fizičkih promena kod dece. Kod nekih počinje već s 11-12 godina, kod drugih nešto kasnije. To je period kad treba biti naročito pažljiv prema deci. Kada kažem pažljiv, ni slučajno ne mislim popustljiv. Ovo je takođe period kada treba da pažljivije posmatrate svoju decu, ne biste li bili u mogućnosti da odgonetnete neke neželjene promene (neko društvo koje ima loš uticaj na njih, konzumacija alkohola, vandalizam ). Nemojte reagovati burno (ili ne reagujte uopšte) na povremene neartikulisane reakcije vaše dece. Još pogubnije je da im se podsmevate i ističete sebe kao primer na koji treba da se ugledaju – bolje im gurnite prst u oko, nego to!
I ovo je, takođe, period kada vaše promišljeno roditeljstvo može da očekuje dobru žetvu. Uvek imajte sebe iz tog perioda pred očima. Tako ćete se lakše setiti šta deca pokušavaju da vas lažu i obmanjuju. Nemojte misliti da se to vama neće desiti. Laži su zagarantovane. Pitanje je samo u kolikoj meri i na koje teme.
Ni ja, a ni moj voljeni, nikada ne špijuniramo decu ili preturamo po njhovim stvarima, džepovima, telefonima, ... Nekako mi se uvek namesti da saznam za neku njihovu laž ili obmanu. Kod moje dece to nisu bile nikad neke krupne stvari, tako da sam imala tu mogućnost da im svoje saznanje o tome ne moram predočiti odmah. Taj adut sam čuvala za neku narednu situaciju. Nije se desilo jednom da im ja počnem rečenicu  rečima : „Zar ti misliš da ja ne znam da si (bio tamo i tamo ili kupio ono ...) za šta smo se dogovorili da ne treba da radiš ... Nisam to htela da ti nabijam na nos, zato što mislim da je to bilo slučajno i da se takve stvari neće ponavljati“ Takve roditeljske rečenice ih, obično, ostavljaju u nedoumici i bez ikakve želje za konfrontacijom.“ Naravno da ovo ne možete da postignete s detetom s kojim se ceo život svađate.
Takođe, u periodu adolescencije najviše dolazi do izražaja međusobna povezanost braće (i/ili sestara). Ako želite da se vaša deca zaista vole međusobno, da su jedni drugima najveći oslonac, najbolji prijatelj onda ste s takvim aktivnostima morali krenuti još u najranijem detinjstvu. Nikad nisam podnosila tužakanja – uvek sam govorila deci da sam ljuta na „krive“ zato što su krivi, a i na onog koji ih je tužakao, baš zato što ih je tužakao. Nagovarala sam ih da se i u dobru i u zlu udružuju protiv mene, a ne da se međusobno koškaju. Bilo je inspirativno pronalaziti priče, bajke ili basne na temu složna braća, tri brata i slično. Drago mi je da su shvatili kolika snaga leži u jedinstvu.

Neke od mojih omiljenih rečenica koje koristim kada se dese situacije povodom kojih treba odreagovati:
- Razumeš li ti da je meni ispod časti da te špijuniram? Neću, bre, to da radim!
- Poštujem te i neću da sumnjam u tebe, zašto si uporan u tome da me demantuješ? 
- Ti znaš da ja u kaznu ne verujem, kako misliš da razrešimo ovu situaciju? Jedino mi preostaje da te smaram toliko dugo dok ne ukapiraš. Molim te, poštedi me toga!
- Kad si tako pametan, hajde, života ti, kako bi ti reagovao da si ti meni majka? 

Mislim da je važno da napomenem da sam ja pristalica surove i neogoljene istine, večiti borac za slobodu govora i mišljenja, neko ko autoritete poštuje ako su vredni poštovanja, a ruši bez pardona ako nisu, neko koga nije briga šta drugi misle o njemu (tj. njoj), ko se ne nastoji svideti bilo kome, ko ima svoj stav, ali je spreman poslušati svakoga i samo ga nečiji argument može dovesti do preispitivanja, autentičan i slobodan koliko želi da bude!

Takva, kakva sam, nikada nisam imala ozbiljnijih izazova sa sopstvenom decom!

Vršnjačko nasilje u školama:

Tema vršnjačkog nasilja dobija svoj puni zamah upravo u ovim smutnim vremenima u kojima sada živimo. Opšta kriza svega, a posebno morala, ljubavi i posvećenosti se prelama i na živote dece i kanališe ih, između ostalog, u zlostavljače ili žrtve.
Koji je profil zlostavljača?
Zajedničko za sve tipove zlostavljača je da su to zanemarena deca, deca gladna pažnje i ljubavi bilo da su ona toga svesna ili ne. To mogu biti deca koja su zlostavljana u sopstvenoj kući ili koja svakodnevno prisustvuju scenama nasilja, deca koja su prepuštena sama sebi jer su roditelji suviše zauzeti da bi se bavili njima, deca koja su naučila od malena da se najbrža pažnja roditelja stiče kada ona nisu dobra, ...
(Ima sigurno još primera, ali ja nisam psiholog da bih mogla svega da se setim, ovako brzo. Takođe, da ne bude zabune - nisu sva zlostavljana i zanemarena deca takođe zlostavljači, kao što, ni slučajno, nisu sva deca razvedenih roditelja zanemarena ili nesrećna)
Koji je profil žrtve?
Ovde to da li su deca voljena ili ne ne igra presudnu ulogu. Žrtve se u odeljenju biraju po više kriterijuma: dovoljno je da je neko stidljiv, muca, nosi naočare, ima smešnu frizuru, neobično ime, štreber je, neagresivan, učiteljica ga hvali, ljutito reaguje na zadirkivanja, uvek ima sve od pribora za školu što mu treba, mora postojati bar jedan u odeljenju, ...
Šta reći roditeljima čija deca zlostavljaju drugu decu?
Prvo, ogroman procenat takvih to ne smatra nikakvim problemom. Zaboga, njihovo dete se samo šali, a mi pravimo dramu oko toga! Drugo, čemu obraćanje kada takvi sigurno ovakve tekstove ni ne čitaju! Treće, ako se i zalomi neko iz te kategorije i čita ovo, pa se još i zamisli nad tim, imam samo jednu preporuku: naučite da volite i volite svoju decu. Jedino ljubavlju vi ljubav možete dobiti zauzvrat. Kazna ništa ne reševa, ona samo privremeno zamrzava neko nepovoljno stanje. Kad kazna prođe ili imate istu situaciju ili izdresirano dete. Ako mislite da ste tom dresurom nešto postigli, potpuno ste u pravu. Postigli ste to da ste sopstvenom detetu totalno zatrli put samosvesti i pretvorili ga u marionetu koja predvidivo reaguje na podražaje okoline. U budućnosti, kad takvo dete postane čovek, ono laže kad god mu to ide u prilog, krade kad god mu se ukaže prilika i misli da neće biti uhvaćeno, vara kako bi ostvarilo neku korist za sebe. Liči vam na opis prosečnog čoveka? Sasvim ste u pravu. Samo što ja mrzim prosečnost. Hoću put ličnog razvoja, hoću moralne visine!
Šta reći roditeljima čija su deca žrtve zlostavljača?
Za početak morate biti svesni da ne smete nikada odustati od odbrane sopstvenog deteta. Takve situacije ne prolaze same od sebe. Dete često ne želi da vam prizna da mu se nešto loše dešava u školi, jer je zastrašeno nekad pravim, a nekad izmišljenim pretnjama. Ako vaše dete pripada nekim „ranjivim kategorijama“ otvorite četvore oči. Pogotovo su kritični trenuci nekakvih promena: dolazak u novu sredinu ili dolazak nekog novog u detetovo okruženje. Idite češće u školu, upoznajte njegove drugove, razgovarajte s drugovima i nastavnicima ne bi li stvorili neku širu sliku.
Ako je nasilje nad vašim detetom sasvim evidentno, morate pribegavati metodama koje rešavaju akutne probleme. Izmestite odmah dete iz takve sredine. Imajte dovoljno autoriteta da ono bude potpuno ubeđeno da ste sposobni da ga zaštitite. Nemojte ga razočarati! Naravno da ćete pričati s razrednim starešinom, pedagogom, psihologom, direktorom, ... Sem gubljenja vremena i živaca teško da ćete šta konkretno postići. Sačekaće vas priča da su njima ruke vezane, da po novim zakonima koji se usklađuju sa zakonima EU nastavnici nemaju nikakva prava i da deca mogu da im rade šta hoće, da škole razmenjuju „delikvente“ između sebe kupujući tako vreme (kao da igraju Crnog petra s decom s kojom ne znaju kako da izađu na kraj). Ja ne kažem da ne treba da pričate s njima, ali kažem da se ne nadate previše. Ako je vaše dete jako potišteno, preplašeno ili bezvoljno obavezno potražite stručnu pomoć dečjeg psihologa. U Beogradu takva ustanova postoji. On će vas najbolje posavetovati i zaista je u mogućnosti da vrlo konkretno pomogne detetu da prevaziđe krizu. Možda možete da se preselite, da promenite školu ili samo odeljenje. Ovo su urgentni momenti kroz koje prolazi vaše dete i oni uvek zahtevaju pojačanu dozu ljubavi. Ne zaboravite to!
Moj slučaj:
Moje najstarije dete je, u osnovnoj školi, bilo meta dvojice malih siledžija iz odeljenja. Išla sam u školu nebrojano puta, prošla sve one gornje priče. Nema pomaka. Rešenje se nigde ne nazire. Od učiteljice dobijam samo priču da imam razumevanja za tu deci jer su oni zanemareni, deca razvedenih roditelja, ... Nisam uopšte raspoložena da moje dete plaća ceh tuđe neodgovornosti i nebrige! I dok sam ja tako premetala po glavi šta mi je činiti, moj voljeni je samo jednog dana rekao: „Ne moraš više da se brineš za naše dete. Otišao sam do škole, sačekao čas fizičkog kad su dečaci igrali fudbal napolju. Nastavnik nije obraćao pažnju na mene. Prišao sam grupi dece i pitao ko su ti i ti dečaci. Obratio sam im se kulturno i rekao im par „lepih očinskih reči“. Video sam im u očima da su me jako ozbiljno shvatili.“  To se, na sreću, zaista na tome i završilo. Vrlo je interesantan i epilog cele ove priče: naravno da su deca prepričala učiteljici šta se desilo, kao i da smo postali tema dana u zbornici, pa nam je školsko rukovodstvo poručilo da smo prekršili kodeks škole, da ne smemo da razgovaramo s tuđim detetom bez prisustva njegovih roditelja, da su oni u obavezi da brane prava deteta (misle na siledžije!), da sad siledžijini roditelji mogu (treba) da nas tuže ... Opšte ludilo!

Prethodne teme:


Lista narednih tema: 

7. Slobodne aktivnosti / obrazovanje
8. Lični primer / zaključak


Коментари

  1. Hm...ovde nemam šta puno dodati, suštinski je sve rečeno.Dopada mi se što je razumljivo pisano i može se primeniti u praksi. Samo se nekad zapitam Bože kako u ono vreme su svi sve znali a nisu imali ni TV, ni Internet pa ni knjige, a sada kada je svima sve dostupno toliko je sve poprimilo ne znam neke velike razmere da maltene svaka druga trudnoću preleži i shvati je kao bolest a ne nešto lepo, svi imaju life koučeve , ne znam....Totalno kontradiktorno što više informacija sve lošijih rezultata. Ovo je lepa priča i lepi primeri ali gledajući danas decu , ne bih da budem pogrešno shvaćena ali hajde da probam u jednoj rečenici pa ko razume shvatiće . Sto babica kilavo dete. P.S. dopadaju mi se one nabrojane rečenice moraću da ih upamtim dobro. Veoma pametno i mudro.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ranijih godina sam dosta slušala psihologa Zorana Milivojevića, te je on izrekao baš dosta stvari s kojima sam ja apsolutno kompatibilna. U slobodnoj interpretaciji to bi glasilo nekako ovako: Ranije se roditelji nisu bavili decom. Bilo je normalno da ih imaju dosta, ne bi li bar neko doživelo odraslo doba. Emocije jesu bile prisutne, ali ne i neophodne. Na intelektualni razvoj deteta se nije obraćala posebna pažnja. Deca su bila tu da slušaju roditelje i da njihove reči ne dovode u pitanje. Klasično patrijahalno vaspitanje. Ovo je neko vreme još pre mog, napr. poslednje su neke generacije pedesetih , napr. tvoji roditelji. Odumiranje takvog vaspitanja podrazumeva i jedan sasvim nov odnos prema deci. Napr. kod mojih roditelja se već video taj istorijski pomak: postali su svesniji vrednosti obrazovanja, imali smo pravo glasa, neke slobode i slično. Međutim, i dalje smo mi bili njhova deca, kao i njihov stan, njihov auto, vikendica, ... Moja majka nije smatrala da je potrebno da mene pita da li može da pozajmi nekome moje knjige, skije, da pokloni moje stare igračke. Radila je po sistemu ako je ona moja kći, a knjige su njene, znači knjige su moje! Pogađaš da me je to izbacivalo iz takta!
      U današnje vreme sve je to već odavno otišlo isuviše na drugu stranu. Došlo je dotle da je dete centar svemira i da treba svi da mu se klanju. To je loše, jako loše za dete. Roditelji, misleći da deci nude slobodu, daju im sopstvenu neodgovornost. Čini mi se da su današnja deca ili zapuštena ili previše stegnuta upravo zato što su se roditelji totalno pogubili. U moru informacija koje pokušavaju da slede zaboravljaju upravo ono najbitnije: otvori svoje srce i kazaće ti se samo.
      Jer, SAMO NAM JE LJUBAV POTREBNA! Ako toga nema, džaba su sve škole, diplome, titule, sportovi, knjige, ... :)

      Избриши
  2. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Opasno moraš da poradiš na tom tvom osećaju krivice što sa sobom vuče i ono da moraš da ugodiš svima - to ti je prečica koja te je i dovela do anoreksije!
      Imaš mnogo stvari koje treba da oprostiš svojim roditeljima i konačno kreneš dalje. Ti se ceo život osećaš manje vredna i nosiš neku čudnu krivicu koja se s godinama povećava, a na drugu stranu pokušavaš logikom da dokažeš da to nije istina (tvoja logika je to beskrajno iscrpljivanje na svim poljima, počev od fakulteta pa do pisanja bloga! )
      To što misliš da je trebalo da ostaneš jedinica je, ustvari, to da se nisi nikad osećala do kraja zaštićena i voljena.
      Mogla bih ja ovako do sutra, ali, već si sigurno primetila da sam ja uvek na strani dece. Da, zaista roditelji nekad stavljaju deci preveliko breme na ramena i ne učine ništa kada vide da dete pokušava da se oslobodi toga, a još više se zapetljava. A, možda, oni to ni ne vide?! Nažalost, ti si za ovo školski primer.
      Još nešto je jako bitno: nemoj opravdavati svoje roditelje i njihove postupke. Oni jesu radili šta su najbolje znali i umeli, ali glavno pitanje glasi zašto se nisu udubili da znaju više, bolje, empatičnije? Nema potrebe da ih racionalizuješ, VEĆ SAMO DA IM OPROSTIŠ, a ti upravo radiš suprotno!
      Shvatam da je ovo brutalno iskreno, ali želim da te prodrmam. Već postaješ moja opsesija. MORAŠ NAUČITI DA BUDEŠ SREĆNA.

      Избриши
    2. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    3. Uh, hvala ti! Istinski sam se brinula da te ne prepadnem onim mojim tekstom. Znaš, suočavanje čoveka sa samim sobom i sa svojim demonima jeste največi, najteži i najvažniji zadatak. Ako to uradiš kako valja, sve ostalo se slaže jedno na drugo uz tvoje neznatno zalaganje. A ako nije urađeno, možeš da zapinješ iz petnih žila, rezultati su minimalni, a ti, totalno iscrpljena, gubiš nadu. I naravno da nije nikakva uteha da ljudi, masovno, to ne urade.
      Možda ti je čudno ovo što sam rekla, ali da - istina je! Ljudi ne razmišljaju o tome i ne rade ništa povodom toga, žive, onako nesvesno. Nedostatak pameti im omogućava da im bitisanje nije bolno!
      Međutim, tvoja pamet je tebi prokletstvo! Ti, ni slučajno nisi osoba koja može živeti kao ostala primitivna sredina. Tvoje biće žudi za odgovorima, za prosperitetom u svakom smislu (da se ne ponavljam, pročitaj opet definicije iz prvog dela). Tvoj motor radi punom parom, ali je sapet raznim zaprekama koje ti ne dozvoljavaju da dosegneš visine kojima stremiš. Valjda ti je jasno da motor ne može večno da radi u mestu, da se ništa ne dešava - pregoreće!
      A SAD DOBRA VEST!
      Ove zapreke koje pominjem, to je nešto što čovek sam sebi kači, naravno iz nezmernu pomoć okoline, događaja, reagovanja i nereagovanja ...
      A ako nešto sam sebi staviš, ONDA MOŽEŠ I DA GA SKINEŠ!
      Lako reći, dosta teško, ali ne i nemoguće uraditi. Ionako nemaš ništa vrednije da uradiš!
      Te zapreke, to su, u stvari, tvoja uverenja koja ti nisu od koristi. A šta je uverenje nego misao (rečenica) koja ti je ponovljena previše puta dok na kraju nisi u nju poverovala i više je nisi preispitivala. Samo uverenje je toksično upravo zato što pokreće niz drugih toksičnih emocija u čoveku.
      Napr. uverenje da si sama kriva što su te druga deca maltretirala u školi, je prouzrokovalo sledeće: misao da nisi dovoljno dobra, da nisi dovoljno vredna (a ti se iz dubine duše trudiš da svima dokažeš da jesi vredna), misao da bi ti bilo bolje da nemaš brata (tada bi roditelji bili prinuđeni da tebe maze jer nemaju nikog drugog), misao da di se uvek dešavaju loše stvari, misao da tvoje želje nisu Bogu dovoljno bitne jer se ne ostvaruju, misao da se ipak ne trudiš dovoljno, jer šta čovek mođe drugo da uradi ...
      Shvataš poentu - ovo je samo vrh ledenog brega! Završiću sada ovaj komentar da me bloger ne zavrne, umrla bih da moram ovo ponovo da kucam! :)

      Избриши
  3. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Meni stvarno nije jasno da roditelji ne vide kada im je dete tužno, a ako vide da na to ne odreaguju?!!!
      Hajde samo tvoju poslednju rečenicu da prokomentarišem: Danas mi je jasno da se nije trebalo nervirati, ali kad si dete, to doživljavaš baš traumatično.

      Naravno da je traumatično, naravno da si se nervirala zato što se niko drugi nije nervirao i niko te drugi nije štitio! Ti ništa nisi kriva, nisi imala drugog izbora, bila si dete!

      Opet ću reći isto, nemoj opravdavati postupke roditelja, samo oprosti i reci sebi: OK, ovo je moja prošlost, moje bolno iskustvo, šta me je ono naučilo? Naučilo me je da se ja nikada neću tako ponašati prema svome detetu, da ću osvestiti i svaku drugu traumu koju sam doživela i neću je ponoviti. Oni su grešili, ali ja znam bolje. Skupo sam platila ovu školu, ali ću je iskoristiti maksimalno.
      PS. I nemoj dozvoliti da ti neko drugi definiše šta je to trauma. Jedino ti možeš znati šta je za tebe trauma.
      I ne znam da li treba da ti se izvinjavam ili ne, da li sam isuviše gruba? Uglavnom, dođe mi da te usvojim, ionako mi je to što nemam ženske dece bol na duši.

      Избриши
    2. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    3. Da, odlična ti je ona paralela sa pretučenim ženama - javno mnjenje primitivne sredine je jedna ozbiljna komponenta koja jako može da utiče na osetljivu ili ranjenu dušu!
      A što se tiče onog roditeljsko zamlaćivanja dečjim boljkama - vrlo česta, ali kardinalna roditeljska greška! To spada pod ono što sam već više puta naglasila: moramo znati kome se dešava, on ima prava i da meri! Dečije brige su detetu ogromne. To je jedino bitno.
      Kakva sam ja majka kada mislim da je glupo što se moje malo dete plaši kučića, što mu pokazijem kako je Pera manji od njega pa se ne plaši (kakva ćurka!), što mu zabranjujem da se prenemaže, što ga guram od sebe onda kad sam mu najpotrebnija ???? Sad ti umesto tog kučeta stavi svoje parametre pa ćeš dobiti čitav niz jednačina koje moraš da rešiš!
      Ostah ti dužna odgovor za uticaj dodira: bebe se rađaju nerazvijena sluha i vida, totalno bespomoćne da same prežive. Miris im jeste razvijen, ali samo toliko da prepoznaju majku. Šta reći o čulu ukusa kad piješ samo mleko? Jedino što bebi i ostaje jeste DODIR.
      Ovo nije samo moja teorija, čitala sam neke naučne studije koje su to nedvosmisleno dokazale.
      Za kraj samo replika na tvoju rečenicu: "pobogu, u naše vreme toga nije bilo i šta nam fali?
      Setih se Trigera iz Mućki koji je rekao: 'Ceo život jedem britansku govedinu i šta mi fali?'
      Pozdravljam te, čitamo se!
      Ne zaboravi da nisi sama! Uvek ću naći vremana za tebe!

      Избриши
  4. Ovaj tvoj komentar: "Da, zaista roditelji nekad stavljaju deci preveliko breme na ramena i ne učine ništa kada vide da dete pokušava da se oslobodi toga, a još više se zapetljava...",

    me podsjetio na onu Jungovu misao: " Najteži teret koji leži na dječijim ramenima – to je neproživljeni život njihovih roditelja".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. O, kokreatore moj! Tako prija kad ima još nekog da doda i dopuni ... Hvala ti što ne odustaješ od praćenja. A onaj tvoj blog, Duhovnost, kakva je ono lepota! Inspirišeš me da preturam po mojim knjigama (konkretno, tražila sam Oca Tadeja)

      A što se tiče Junga, on za mene ima jedan drugi, vrlo specifičan značaj. Naime, kao srednjoškolka, pitanje vere me je toliko proganjalo, da sam ja svaku tema u društvu, posle par rečenica, okretala na religiju. Nisam nigde nalazila ni na istomišljenike, a ni zainteresovane za diskusiju. Roditelje sam procenila (sasvim tačno) da od njih nema nikakve vajde po pitanju Boga, ostali stariji su bili još manje zaiteresovani. Dobronamerno su mi savetovali da se manem toga, već da gledam kako da me prime u Savez komunista, pa da mogu lakše da se zaposlim.
      Nije mi to bio prvi put, a bogme ni poslednji, da probleme sagledavam kao Gordijev čvor i rešavam ih na isti način. Kad me je cela priča oko verovanja u Boga totalno umorila, rešila sam da me baš briga da li svi drugi veruju ili ne, ja verujem. U stvari, šta imam da verujem u njega kad znam da postoji, kad oduvek osećam njegovo prisustvo. Nije prošlo ni mesec dana kada sam ja, onako sasvim slučajno, jednom upalila TV taman da odgledam onaj čuveni Jungov govor "Ja ne verujem da Bog postoji, ja to znam".
      Malo je reći da sam ostala totalno zatečena, obradovana, ushićena! Konačno neko ko me razume! To je bio moj prvi susret s Jungom.

      Избриши
  5. Jedan odlomak iz Jungovog "Pogleda unazad", pošto sam ovaj tvoj odgovor, kao i one gore, shvatio kao dobar šlagvort, a mislim da ga. uprkos tome što je malo duži, vrijedi pročitati:

    "Najveća razlika između mene i većine ljudi sastoji se u tome što su "pregradni zidovi" za mene prozirni. To je moja lična osobenost. Drugi nalaze da su ti zidovi toliko neprozirni da se iza njih ne može vidjeti ništa i stoga misle da tamo ničeg i nema. Ja do izvjesne mjere opažam procese koji se odvijaju u pozadini i to mi pruža unutrašnju sigurnost. Ljudi koji ništa ne vide, nemaju osjećanje sigurnosti i nijesu u stanju da izvlače zaključke - ili, ukoliko to i čine, ne vjeruju u njih. Kao dijete bio sam usamljen, i još uvijek se tako osjećam, zato što sam upoznao neke pojave i moram da otkrivam stvari o kojima drugi očigledno ništa ne znaju; a najčešće i ne žele ništa da znaju. Usamljenost ne potiče usled nedostatka ljudskog društva, već iz nemogućnosti da se drugima saopšte bitne stvari, ili zato što čovjek stoji na određenim stanovištima koje drugi smatraju nedopustivim. Ako zna više od ostalih, čovjek postaje usamljen. Ali usamljenost ne predstavlja nužno prepreku druženju, jer niko nije osjetljiviji na druženje od usamljenog čovjeka, a druženje uspijeva jedino ukoliko svaki pojedinac zadržava svoju individualnost i ne poistovjećuje se sa drugima.

    Veoma je bitno posjedovati tajnu, predosjećanje nepoznatih stvari. To ispunjava život. Onaj ko to nije nikada iskusio propustio je nešto bitno. Ja lično oduvijek sam doživljavao svijet kao beskrajan i nepojmljiv.

    Sa drugim ljudima družio sam se neprekidno i bili su mi bliski dok su razumijevali moj unutrašnji svijet; ali ponekad se dešavalo da se rastanemo jer više nije bilo ničega što bi me vezivalo za njih. Morao sam da prihvatim bolnu činjenicu da ima ljudi koji nemaju više ništa da mi kažu. Tako sam stvorio mnogo neprijatelja. Često sam imao utisak da se nalazim na bojnom polju, i da govorim: "Ti si pao, dragi druže, ali ja moram dalje." Drag si mi, doista te volim, ali ne mogu da ostanem. Ima nečeg srceparajućeg u tome. Ja sam takođe žrtva - ne mogu da ostanem.

    Mogu da kažem da sam zadovoljan pravcem kojim se moj život kretao. Bio je to plodan život koji mi je dosta pružio. Doznao sam nevjerovatne stvari od ljudi i postigao više nego što sam očekivao od sebe. Ne mogu da donesem nikakav konačan sud jer su fenomen života i fenomen čovjeka preopširni. Znam samo da sam rođen, da postojim i imam utisak da sam sve vrijeme nečim nošen. Postojim na osnovu nečega što ne poznajem. Uprkos svim nesigurnostima, osjećam postojanost koja prožima sve što postoji, osjećam kontinuitet svoga oblika bivstvovanja. Izgleda mi da se otuđenost koja me je toliko dugo razdvajala od ljudi prenijela u moj vlastiti unutrašnji svijet, i da mi je otkrila neočekivano samoga sebe.

    Svijet u kome smo rođeni surov je i okrutan, a ipak uzvišeno lijep. Šta nam se čini pretežnijim - smisao ili besmisao - pitanje je temperamenta. Kada bi preovladao besmisao, za svakim stepenom našeg razvoja nestajao bi postepeno smisao života. Ali, to nije slučaj, ili mi se bar tako čini. Vjerovatno je, kao kod svih metafizičkih pitanja, istinito i jedno i drugo: život jeste - ili posjeduje - i smisao i besmisao. Nadamo se, iako sa zebnjom, da će smisao preovladati i dobiti bitku".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. "Kao dijete bio sam usamljen, i još uvijek se tako osjećam, zato što sam upoznao neke pojave i moram da otkrivam stvari o kojima drugi očigledno ništa ne znaju; a najčešće i ne žele ništa da znaju. Usamljenost ne potiče usled nedostatka ljudskog društva, već iz nemogućnosti da se drugima saopšte bitne stvari, ili zato što čovjek stoji na određenim stanovištima koje drugi smatraju nedopustivim."
      i
      "Veoma je bitno posjedovati tajnu, predosjećanje nepoznatih stvari. To ispunjava život. Onaj ko to nije nikada iskusio propustio je nešto bitno. Ja lično oduvijek sam doživljavao svijet kao beskrajan i nepojmljiv."

      Ova dva citata predstavljaju 90% moga bića. I oni koji misle da me znaju dobro i poznaju dugo godina, o ovome nemaju pojma ili ne smatraju da je bitno. Odavno sam navikla da koračam pustim stazama, da nikoga ne srećem. Znam da razumeš moju radost kada kažem da mi se duša obraduje kad vidim da na stazi ima još ljudi. Baš zato što ih ima tako malo su i tako dragoceni.

      Избриши
    2. Kako to lijepo kaže Bukovski: "Razumi me. Nijesam ja kao običan svijet. Imam svoje ludilo, živim u drugoj dimenziji i nemam vremena za stvari koje nemaju dušu".

      Nažalost, ljubav, ono što je najbitnije, najvredije, ono jedino što čovjeka može ispuniti, u pravom smislu usrećiti, a što se nalazi u njemu, jedinom mjestu gdje se može naći, većina traži vani - u posjedovanju, novcu, želji da budu cijenjeni, hvaljeni, da im se drugi dive... Izgubljena je ta ravnoteža, harmonija, između materijalnog i duhovnog - materijalno je postalo bog svih bogova, pa sve što nije u tom krugu komercijalizacije smatra se otpadništvom i izloženo je omalovažavanju, često i preziru.(ljubav, ta, kako kažu, esencija postojanja čovjeka, danas je postala kupi-prodaj kategorija odnosa partnera, a samim tim, u istoj mjeri, i vaspitavanja-samo roditelj i partner koji je ljubav pronašao u sebi može istinski voljeti i vaspitavati ). Zato Andrić kaže da je život takav da čovjek često mora da se stidi onoga što je najljepše u njemu i da upravo to sakriva od svijeta, pa i od onih koji su mu najbliži.

      A kad smo već kod Junga i promišljenog roditeljstva, onda vrijedi zapamtiti njegove riječi, proistekle iz dugogodišnjeg iskustva u psihoanalitičkom radu: "Ako postoji bilo što što bismo željeli da promijenimo u našem djetetu, prvo bismo trebali ispitati i vidjeti da to nije nešto što trebamo promijeniti u nama samima". Jer, u ogromnom borju slučajeva, jeste.

      Избриши
    3. Da, pravo veliš ...
      Jedino, možda, ali da ne bude da se hvatam za reč: "Izgubljena je ta ravnoteža, harmonija ...". Izgubljena? Misliš da je nekad postojala? Materijalno jeste danas bog svih bogova, ali umesto današnjeg džipa, jahte, ... nekad je to bilo dvorac, srebro i porcelan, konji, hektari zemlje, ..., ratovi, bitke, pljačke, osvajanja ... A u novije doba (doba SFRJ kada smo mi odrastali) nije bilo ničega takvoga, ali je gordosti bilo (kao i u svako doba) upravo zbog toga što ništa nisu imali ... Ne znam, ne vidim neku epohu kao čistu, više mi ta prividna čistota liči na nedostatak spoljašnjih uslova. Ali ono što sigurno znam, svako doba je imalo čiste duše, nosioce svetlosti koji su ostavili svoj pečat kroz umetnost, tako da se mi i danas napajamo time, kao što će i generacije iza nas!

      Избриши
  6. Još samo jedan citat iz "O smislu i besmislu":

    "Bog je opšte iskustvo, koje samo nejaki racionalizam i odgovarajuća teologija zamračuju.

    Bog je, očito, psihička, a ne fizička činjenica, to jest, on je samo psihički ali ne i fizički spoznatljiv.

    O vjeri se govori kada se izgubi znanje. Vjerovanje i nevjerovanje u Boga samo su supstituti. Primitivni čovjek ne vjeruje, on zna, pošto za njega unutrašnje iskustvo važi isto koliko i spoljašnje. On još nema teologiju i nije zaslijepljen zbunujućim pojmovima. On živi u jednom svijetu, a mi u jednoj njegovoj polovini i, vjerujemo ili ne, u drugi".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. "Bog je opšte iskustvo, koje samo nejaki racionalizam i odgovarajuća teologija zamračuju."

      Racio je neprimeran alat za tako suptilnu strukturu kao što je Bog. Metodika racia je objasniti, a Bog nije u domenu definicije jer je nepojmljiv.
      Jedini senzor za detekciju Boga je duša! Osnovni uzazov za čoveka pronaći gde mu je duša! Da banalizujem - nekome je uglancana i na vidnom mestu, neko je drži na polici zaboravljenu i prašnjavu, nekome je na dnu plakara (ali nije siguran baš kog), dok većina misli da im je u podrumu s morem drugog nepotrebnog krša ... A ko još, zaboga, voli da čisti podrum bez preke potrebe?

      Избриши
    2. Duša je onaj dijamant koji svako ima u sebi. Kako sama kažeš, kod nekoga je on čist i blistav, kod nekoga manje ili više zaprljan i čađav. Pitanje je samo želimo li da tu čađ, prašinu očistimo (negativne osobine koje u sebi svi, u određenoj mjeri, imamo - mržnju, zavist, pohlepu, požudu, gordost, egoizam) i zablistavo u svoj svojoj izvornoj, božanskoj, ljepoti ili taj dijamant tražimo na pogrešnim mjestima, na pogrešan način.

      Избриши
    3. To je to, nema se što dodati, već samo autora teksta pozdraviti!

      Избриши
  7. Nisam stizala da ranije dam svoj komentar, pa evo me sada. Ovo mi je do sada nekako najbitniji deo teksta, zamislila sam se na vise delova. Mnogo toga nas ocekuje kao roditelje, ali i sada vec imamo situacija u kojima treba biti mudar a, ponajvise, imati mnooogo strpljenja. Mene najvise brine problem vrsnjackog nasilja i ne znam kako tu reagovati, sta bi bila zaista najbolja pomoc, jer sam ovde od nekih majki u Nisu cula zaista strahovite price i o tome kako zapravo ne mozes da pomognes svome detetu jer, kao sto si rekla, direktor i ostalo osoblje nece ili ne sme da reaguje jer su deca zlostavljaci uglavnom deca lokalnih funkcionera, maksimalno zasticena od svih posledica svojih postupaka, a zaposleni u skolama se plase da ne izgube radna mesta, posto, kako sam cula, nekima je cak i preceno time. Tako da, od takvih situacija najvise strahujem i nadam se da se nece nista drasticno desavati. Ja sam i sama bila maltretirana i fizicki i psihicki od strane dece u osnovnoj skoli i to zaista ostavlja velike oziljke na dusi, ali sam se nekako izborila sa time. Dugogodisnji je to bio proces, da ne duzim o tome. Samo cu da kazem da imam divnu majku i hvala joj na svemu! Tako da... videcemo... Uh...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Zvezdana, samo pomisli u kakvoj si ti sada prednosti nad ostalim roditeljima:
      - sama si prošla kroz to (znači empatija na kvadrat za tvoje dete!)
      - tvoja majka je bila uz tebe (imaš i lični primer šta činiti, a šta ne!)

      JEDINO: NEMOJ SE PLAŠITI TOGA, JER ONOGA ČEGA SE PLAŠIŠ (tj. na šta obraćaš pažnju, o čemu pričaš, na šta misliš ...) TO I DOBIJAŠ. A ONO JOŠ VAŽNIJE, NEMOJ NIKADA DETETU O TOME PRIČATI!

      Jako banalan primer:
      Moje najstarije dete završava 4. razred osnovne škole. Bistrica, sve zna, sve kapira, sluša na času, nikakvi problemi sa gradivom. Odjednom, učini mi se da je nekako odsutan ponekad, možda malo snužden, onda jedno vreme opet sve ok, onda opet mu vidim neki težak pogled, onako zabrinut ... Pitam ga je l ima nekih problema, on veli da nema. Prođe opet neki dan, sad sam već sigurna da moram da dođem do nekog odgovora, mada nemam ni najmanju predstavu na koju temu.
      I tako ti mi pričamo, kao neobavezno, o ovom i o onom, mislim ja biću ko ćorava koka, al nabošću odgovor. Svako malo ga navodim na temu da li ga neko zadirkuje ili šta takvo. Kriva ulica. I onda, nemam rezonski odgovor zašto sam to kazala, ali ja navrnem temu na 5. razred koji mu predstoji. Pričam o novim predmetima koje je jedva čekao, o atlasima i novim knjigama, kad prepoznam onu senku u njegovim očima. Šok za mene, totalni šok! Kad sam se malo pribrala, shvatih da sad bar znam kud treba da idem, ali oprezno da ga ne preplašim i da se ne zatvori.
      Da su me strujum mučili nikad se ne bih dosetila šta je njega tištalo: Ona njegova blesava učiteljica je uživala u plašenju dece rečima "Videćete vi kad dođete u peti razred. Nećete moći glavu da dignete s knjige. Sad su skoro svi odlični, a posle ćete da vidite ko će i dalje biti dobar đak, tamo ima toliko novih nastavnika, ... i još hiljadu varijacija na tu temu."
      Dugi su bili naši razgovori o tome da učiteljica nije baš tako mislila, da se to sigurno ne odnosi na njega, da je on sjajan đak, da dokle god se ne plaši i koristi svoju pametnu glavicu niko mu ništa ne može ... Kako je samo bio srećan kad mi je napokon poverovao da ne mora da popusti u petom razredu, jer on baš voli da uči i tu ima puno intersentnih stvari ...
      Možda nisam nigde eksplicitno rekla, ali svaki božji dan lovim dečje poglede i tako jedino mogu da znam da li je sve ok ili nije.
      Pozdravljam te :)

      Избриши
  8. Nikako da napišem komentar na ovaj tekst, a vjerovala ili ne, baš često mu se vraćam, iz više razloga, najmanje jednom u 15 dana. Najviše zbog ovog dijela adolescencije i vršnjačkog nasilja. Prije svega, kao i uvijek fascinira me tvoj način komunikacije, ta sposobnost da istovremeno zadržiš i autoritet i povjerenje, ta smirenost i iznad svega poruka koja im, tako saopštena bez optuživanja, mora doći do mozga! Ove tvoje rečenice bukvalno treba zapisati ili memorisati i imati ih uvijek spremne, u rukavu.

    S druge strane, tema vršnjačkog nasilja je uvijek osjetljiva, a ti si savršeno opisala kako funkcioniše naš školski sistem i kako, nažalost, najčešće reaguje većina roditelja djeteta koje zlostavlja drugu djecu. Mnogo mi se sviđa što si prethodno, uprkos činjenici i saznanju da će to biti bezuspješno i čak uzaludno gubljenja vremena, ispoštovala zvaničnu školsku proceduru u slučaju bilo kakvog problema u školi, što si, dakle, obavila sve neophodne razgovore s kim je trebalo i predviđenim redoslijedom. Ali, da, ono što je tvoj, kako ga ti uvijek lijepo nazivaš, voljeni uradio je jedino što u takvim slučajevima pije vode! I potpuno podržavam i opravdavam takav postupak.

    Ja sam svojevremeno radila u srednjoj školi i nosim svakojaka iskustva, čak iskustvo u kojem sam i sama bila svojevrsna žrtva mobinga od strane jednog učenika. Ali, srećom, nema se tu šta puno reći, ono što je mene, generalno, iznenadilo je da su najproblematičniji đaci mahom najzaštićeniji pod pogrešnom interpretacijom dječjih prava! Sam pedagog u školi ne razgovara s djecom među kojom je bilo i pravih delinkvenata i ozbiljnih prestupnika, nego sa profesorima!

    U svakom slučaju, sve što hoću da kažem je bravo i ogromno hvala za ovaj tekst i što si sa nama podijelila svoje lično iskustvo.

    ОдговориИзбриши

  9. Nažalost, nemam neki mnogo pametan savet za situacije vršnjačkog nasilja. Sasvim sa svesna da ovo što se mom detetu desilo je samo trunčica tog zla. Mnoga deca imaju strašne psihičke i fizičke traume, a nemali broj je i životno ugrožen.
    U tom smislu je neka instant poruka izostala. Međutim, ono što jeste jako bitna poruka iz svih ovih tekstova je da je PREVENTIVAN rad presudan. Treba uočavati potencijalne probleme, rešavati male muke, BITI TU i BITI PRISUTAN. To je jedino što znam da daje rezultate, ostalo već od slučaja do slučaja.
    PS. Jedna mala divergencija: Kako ja nisam ništa znala (do pre par meseci) ni o blogu, ni o instagramu, normalno je da sam se raspitala kod mojih tinejdžera. Naravno da su me odmah provalili da nešto "muvam". Oni su i jedini koje lično poznajem, a da znaju da nešto pišem i pod kojim pseudonimom. Obećali su da nikome neće ništa reći o tome. Međutim, nije mi palo na pamet da će ih zanimati da čitaju tekstove! Možeš misliti kako sam se iznenadila kad su mi rekli da su mi super tekstovi o roditeljstvu (i jako poznati, ha, ha), kako sam sve lepo napisala i kako su oni jako zahvalni što ih "ne smaram", jer su tek skoro shvatili kakvih sve problema imaju njihovi vršnjaci sa svojim roditeljima. Malo je reći kako su me raznežili.
    Hvala tebi na čitanju i divnom komentaru :)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар