Promišljeno roditeljstvo 7

Slobodne aktivnosti / obrazovanje

 
Kao što ste već ranije mogli zaključiti smatram da je učenje prirodna čovekova potreba, potreba s kojom se svako dete rađa i koju treba istinski negovati. Pod mestom za učenje ne podrazumevam samo one klasične institucije kao što su vrtići, škole i slično, već i svakodnevno detetovo životno okruženje. Treba obezbediti detetu stimulativnu sredinu, fino i nenametljivo i ne praviti nikakvu posebnu famu oko toga. 

Početak učenja:

Deca se uče igrajući. Ako poštujete njihove igre, ako ih ne remetite i ne prekidate u njihovim spoznajama velika je verovatnoća  da će kasnije shvatiti da je i učenje igra i da će nastaviti da žive život sa spoznajom o lepoti saznavanja, o dragocenosti življenja u sadašnjem trenutku. To je jedno od najznačajnih stvari koje ste mogli učiniti za svoje dete, a, ustvari, podrazumeva da ne činite ništa!
Dečji um akumulira informacije, znanja i utiske tako da nije čudno da dete ponovi neki razgovor koji je usput čulo ili da pevuši neku pesmu s reklame i sl.
Da li postoji donja granica kada detetu treba pokazivati slova, brojeve ili slično? Ne znam. Verujem da to zavisi od deteta. Bila sam svedok da je jedna mama, pokušavajući da pokaže okolini kako je njena jednogodišnja ćerkica „mnogo pametna“, tražila od deteta da prstom pokaže u nekoj bojanki slovo „A“. Majčina frustracija je bila primetna kada je beba „odbijala“ da je posluša.
Ne znam u kom uzrastu sam ja počela pričati i pokazivati deci neke takve pojmove. Mislim da je to bilo između druge i treće godine. Ja sam probala, oni su pozitivno odreagovali. Boje, životinje i slično su naučili odmah. Ubrzo su znali i poneka slova, brojeve. Nešto kasnije je došao na red i osnovni račun, vraćanje kusura i sl ... Probala sam i čitanje, nije išlo. Probala sam i malo složeniji račun, išlo je k’o podmazano. Kasnije sam opet probala čitanje, opet nije išlo. Uglavnom, dvojica su naučila čitanje neposredno pred prvi razred, a jedan tek u školi. To pile moje nije znalo čitati pre škole, ali je tablicu množenja znao besprekorno!
Poenta ove priče je da ne podležemo utiscima okoline „kad je vreme za nešto“. Probajte nežno i nenametljivo i videćete sami. Samo bez prisile i frustracija! Takođe, stanovište da dete ne treba ništa da zna pre škole mi se čini zaista surovo prema detetu. To je stav roditelja čija je omiljena rečenica „Bolje da se igra dok može, ceo život će posle morati da uči.“ Čini mi se da oni nisu shvatili onaj osnovni princip da je učenje igra, nešto uistinu pozitivno. Na drugu stranu, kada takvo dete krene u prvi razred, neminovno je da će shvatiti da drugi već znaju ono što ono prvi put čuje. Jednostavno, moraće mnogo više da se trudi nego ostala deca. To, kod poneke dece, može da izazove zatvaranje i odbijanje škole i učenja. Jednostavno će odustati od svega jer će mu se činiti da nije doraslo izazovu.


Čitanje:

Sjajna je navika da mališanima čitamo! Treba im čitati kad god oni izraze želju za slušanjem. Čak i deca koja slabo jedu mogu da se poprave ako im neko čita ili priča priče dok oni jedu. Naročito je korisno da čitamo deci pred spavanje! Nisam čula da neko dete to ne voli. Jedino treba paziti da ih ne preplaši neka surova scene iz bajke, pa da posle imaju noćne more. Ako nemate vremena za neko dugačko štivo, ponudite deci neke kraće priče. U svakom slučaju treba da sami izaberu šta će slušati.
Mislim da je naročito značajno okružiti decu slikovnicama i knjigicama primerenim njihovom uzrastu (atlasi životinja, bojanke, albumi za sličice...) Podrazumeva se da u kući treba da bude knjiga, da roditelji čitaju. Ako ste pristalica odlazaka u biblioteku, povedite i svoje mališane kad dođe vreme. Puno će im značiti da i oni dobiju svoju člansku kartu! Ja sam nepopravljivi ljubitelj Sajma knjiga u Beogradu. Dok su mi klinci bili baš mali, gledali su kataloge i pravili mi spisak šta da im donesem. Uživali su u tome. Kad su malo poodrasli, išli smo i par puta zajedno. Sada idu sami, a meni je srce puno. Epska fantastika pršti na sve strane!

Albumi za sličice:

Današnje potrošačko društvo je od svakog crtanog filma ili sportskog događaja napavilo sličice. Sem osnovnog albuma sad su tu i dodatni sadržaji u vidu žvaka, čokolada, sokova, kroasana, blokčića ... Sve to treba kupovati, sakupljati, isecati i kombinovati. Odvratno! To u meni izaziva osećaj da sam marioneta-ovčica. Da li ja kažem da deca ne treba da sakupljaju sličice? Ne, nikako! Baš naprotiv – treba, ali umereno i s razumevanjem! To je odlična tema da kroz nju deci proturite priču kako se preteruje sa štampanjem tolikih albuma, kako je mnogo bolje da se taj novac uloži u neku knjigu i slično. Nemojte nikada deci nešto zabranjivati – ostaće željna toga! Ista priča kao s koka-kolom, hranom iz Meka, ... (vidi Ishrana)
Ponudite detetu (deci) da, po sopstvenom izboru, sakupljaju samo jedan album. Dogovorite se s njima da će album poslužiti i da nauče da broje. Biće obavezni da sami pronalaze numerisana mesta i lepe sličice. Duplikati su posebna priča. Njihova svrha je da dete nauči šta je vrednost, da nauči da trguje i da ustanovi svoje mesto u društvenoj hijerarhiji vršnjaka. Čak i ako imate sredstava i sami volite sličice, nemojte deci kupovati baš svaki album.

Sport i druge slobodne aktivnosti:

Kad malo poodraste dete će, možda, poželeti da se upiše na neki sport, balet, strani jezik... Ako ste ikako u mogućnosti, izađite mu u susret. Nemojte praviti dramu ako ono ubrzo odustane od toga. Ako možete upišite ga na nešto drugo, a ako ne možete objasnite mu zašto ne!
Druga krajnjost (kojoj sam bila svedok) su roditelji koji su detetu isplanirali svaki slobodam trenutak, po sisitemu „besposlene ruke su radionica đavola“. Tako dete ide na: engleski, gitaru, folklor i karate! To je dva do tri časa svakog dana! Tužno mi je bilo kako taj mali nikad nije mogao na basket s društvom iz kraja, biciklističke trke po keju, odlazak popodne u Knez na sladoled ...
Deci treba ostaviti dovoljno slobode da mogu da žive, da dišu punim plućima.
I vreme onog socijalizma koga smo tako slatko pogazili i pregazili žureći u susret boljem životu i prosperitetu, svaki osnovac je mogao da trenira šta je hteo, potpuno besplatno. Treninzi su bili u okviru škole, rekreativni ako ste tako želeli, a mogli su biti i vrlo ozbiljni ako ste bili istinski talenat. U današnje vreme taj biznis izgleda tako da rekreacija više ne postoji: sem mesečne članarine, svako malo treba nešto platiti, već zavisno od sporta: nove dresove, igranje u balonu, štitnike za zube, rukavice, priručnike, kacige, ... (vidite i sami da su kod moje dece to bili neki borilački sportovi i fudbal) U celoj priči mi smeta što roditelji nemaju nikakvu mogućnost izbora: i za najmanju decu važi da se polaganje za pojas radi isključivo na Zlatiboru, da fudbaleri od 10 godina treba da idu u Grčku na letnje pripreme i sl. Sve da novac i nije nikakav problem, nikada ne bih ostavila dete nekom treneru koga ne poznajem dovoljno, a za koga sam sigurna da nema nikakvog iskustva s decom, sem tog sporta. Čisto da znate, nikakve dozvole za bavljenje decom svi ti koji nešto decu treniraju na treba da imaju. To je, možda ok, dok se decom bave isključivo trenirajući ih, sat vremena dnevno. To nipošto nije ok kada su za malu decu odgovorni 24h na dan, bez ikakvog iskustva, kvalifikacija ili stručnih provera.
Postoji i jedan uvreženi stav među roditeljima da decu, pogotovo mušku, treba dati na neki sport koji ima svakodnevne treninge (fudbal ili košarku) kako bi dete sklonili s ulice i smanjili mogućnost da dođu u dodir s alkoholom, duvanom i drogom, kriminalom. Šta da kažem na to? Generalno gledano, bavljenje sportom jeste jedna zdrava navika. Ko se kao tinejdžer bavio nekim sportom sigurno ima više šanse da i kasnije u životu zadrži zdrave navike ishrane i rekreacije. Međutim, ono što ne mogu a da ne primetim je, često nesvesna, želja roditelja da vaspitanje sopstvene dece prepuste nekom drugom, a samim tim i odgovornost u vezi rezultata vaspitanja. To se najbolje da primetiti ako kod deteta dođe do neke povrede i ono, posle par godina, nije više u situaciji da trenira. Tada je moguće da dete, izgubivši mogućnost bavljenja sportom, izgubi i sopstveni identitet, a roditelji koji su već ranije, nesvesno, pitanje sopstvene odgovornosti stavili ad acta sada moraju da se prihvate vaspitanja u jednom više nego delikatnom momentu za dete.

Prethodne teme:


Lista narednih tema: 

8. Primer promišljenog roditeljstva / zaključak

Коментари

  1. Sta da kazem osim da si sve u pravu, barem sa moje tacke gledista. :D Ja se ponekad pomalo brinem da ne preterujemo u nekim stvarima sa nasom devojcicom. Ona je sa 22 meseca znala skoro pola azbuke a sada sa 2 godine zna i pola abecede, zna da broji do 20, i obozava knjige. Vidi nas da citamo pa i ako nema slika u nasim knjigama, to je ne obeshrabruje da ih malo prelista. Stvar je u tome sto nju niko namerno nije ucio slovima i brojevima. Od bake je dobila drvenu azbuku za Bozic, i od tada se igra sa njom i za dva meseca je ukapirala sva slova na tabli, a ovako kad vidi u knjizi, prepozna skoro pola slova. Voli da gleda crtane filmove u kojima se peva o slovima i brojevima, bojama i oblicima (zna vec i sta je trapez i oval... a da ne pricam o drugim "osnovnim" oblicima), sama ih trazi, ne interesuju je ovi klasicni koji se daju na TV-u koji imaju neku pricu i likove. Ali ovi crtaci (brojke, slova...) su mahom na engleskom pa je tako, opet sama, slusajuci, zapravo sve to naucila najpre na engleskom! Pa sam se pobojala da nece ukapirati kako se sta kaze na srpskom. Ali, evo sada zna sve to na oba jezika i sto je najbolje uopste nije zbunjena. Stvar je u tome sto ona sve ovo zeli sama, niko nju nije terao da mora da uci slova i brojeve i ostalo. Mi smo je samo pustili da radi ono sto je interesuje. I ponekad se pitam, sta ako joj sve to dosadi do polaska u skolu? Tamo ce vec znati sve to, mozda joj bude dosadno, mozda se istakne pa tako podstakne mrznju i zavist druge dece (sto se meni desilo jer sam naucila i cirilicu i latinicu tecno da citam sa 4 god), i da li ce biti dovoljno jaka da se izbori sa time kao sto sam ja? I samo se nadam da nece do toga doci. Naravno, kada jos malo poraste, ako bude zelela na neki sport ili ples, sto da ne? Sama sam isla na klavir, hor i engleski, i jesam imala manje slobodnog vremena, ali sam tako upoznala mnogo vise ljudi, i super sam se provodila na tim casovima (daleko bolje nego u skoli!). Ali, videcemo sta nosi buducnost. U ovom trenutku, tvoji tekstovi mnogo pomazu jer nam pokazuju sta nas sve ocekuje i kako postupati u raznim situacijama, a i zaista pruzaju primer promisljenog vaspitanja i roditeljstva. :) Hvala ti na tome!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Tvoja iskustva su jako dragocena baš zbog toga što ti upravo i imaš dete tog uzrasta i možeš trenutno nešto da primeniš ili primetiš da kod tvoje kćeri to nije slučaj!
      A sad malo o tvom tekstu:
      "Stvar je u tome sto ona sve ovo zeli sama, niko nju nije terao da mora da uci slova i brojeve i ostalo. Mi smo je samo pustili da radi ono sto je interesuje."
      To je upravo ono o čemu pričam sve vreme, to je prava stvar! Kad vidiš da se dete zanima samo, pustiš i pratiš! Kad te dete nešto pita, zatraži ili sl. posvetiš mu se maksimalno! Ima dece koja su se rodila sa "dosta tog potencijala" da mogu bez nekog eksplicitnog truda da savladaju sve sama! Kada kažem "sve" mislim upravo na ono što su roditelji sposobni da sagledaju: slova, pojmove, brojeve, ... To nikako ne znači da ona deca koja ne ispoljavaju te sposobnostu nisu sama savladala ono što se na prvi pogled ne vidi - imaju oni neke izmaštane svetove koju im pomažu da postave neke relacije jako bitne za kasniji emotivan život.
      Da naglasim još jednom što se tiče učenja u najranijem uzrastu: pustiš i promatraš da li treba ili ne treba reagovati. Naravno da se stimulativna sredina podrazumeva ( kupovanje azbuke, poštanje edukativnih emisija, razvijanje svesti kod deteta da i njegovi najvoljeniji tj. roditelji čitaju, ...) Bitno je da roditelji shvate da se dete "samo od sebe" nikad ne može predozirati spoznajama. Kuršlus može da nastane jedino ako roditelji nešto forsiraju i pametuju!

      Ne može da mi stane sve u jedan komentar, ide sledeći!

      Избриши
    2. A i ova sledeća rečenica mi je, po ko zna koji put, pokazala koliko je ova tema široka, odnosno koliko sam stvari propustila da napomenem:
      "I ponekad se pitam, sta ako joj sve to dosadi do polaska u skolu? Tamo ce vec znati sve to, mozda joj bude dosadno, "

      Nemoj ovo shvatiti lično, biću dosta direktna. Ovo jedan od najvećih stereotipa koje sam ja čula, a vezeni su decu predškolskog uzrasta!
      Evo jednog malog skeča da to bolje ilustruje:
      Dete, 4-5 godina, bistro radoznalo, upija ko sunđer, niko ne zna kad je tačno slova naučilo!
      Majka: Šta ono već sve zna! Joj, da ovo sve nije previše za njega?
      Baba: Možda imaš pravo. Što uči sad umesto da se igra? Učiće posle tolike godine, ima da mu se ogadi učenje ...
      Tetka: Šta će u školi da radi? Biće mu dosadno tamo!
      Tetka (obraća se detetu u šali): Je li, da ne preteruješ malo. Već sve znaš. Biće ti dosadno u školi.
      Roditelji razgovaraju (dete čuje, deca uvek sve čuju!): Stvarno se brinem da mu ne bude dosadno u školi. Sad već zna celo gradivo prvog razreda, a sigurno i nešto više ...
      Usputni razgovor između majke i komšinice: Razmišljam da ga dam ranije u školu, ionako već sve zna. Plašim se da će mu posle biti dosadano u školi!
      Ono što se detetu nesvesno urezuje (isto nesvesno kao što su mu se i slova urezala) je da puno zna i da će mu u školi biti dosadno. Dete uvek svojim postupcima pokušava da opravda roditeljske tvrdnje! (Kako roditeljske tako i svih onih ostalih odraslih koje voli i ceni - babe, tetke, vaspitači, ...)
      Onda kada krene u prvi razred, tada i pitanja da li mu je teško u školi ili nije jer sve zna, pa onda mora da mu je dosadno eskaliraju, tako da dete, pošto je svesno da to sve tamo zna PRIHVATA NAMETNUTU ČINJENICU DA MU JE U ŠKOLI DOSADNO I PONAVLJA JE KAD GOD JE UPITANO, KAO DA JE NJEGOVA!
      Tada i roditelji misle da dobijaju potvrdu svoje davne sumnje da će detetu biti dosadno u školi!
      Evo još par primera koji će ići u prilog ovoj tvrdnji:
      - Koliko puta je dete gledalo ISTU emisiju, crtani film, reklamu, spot, ... po sopstvenoj želji ?
      - Koliko ste mu puta čitali ISTU slikovnicu?
      - Koliko puta je ono biralo da ide na ISTO mesto (zoo, luna park, ....) ?
      Da li ponavljnje IDENTIČNIH radnji nije dosadno, a atmosfera na času, učiteljica, drugovi, novi pristup učenju slova, pisanje "kose-tanke, uspravne-debele" jeste smrtno dosadno i nešto iz čega dete treba da izbavimo?
      A sad malo za mamu, istoričarku umetnosti, pitanje:
      Da, kojim slučajem, u Niš dođe Mona Liza da li bi išla da je vidiš ili bi ti bilo dosadno?

      Jeste, možda, bilo malo grublje, ne zameri, ali namere su mi čiste. Hvala na čitanju i razmeni mišljenja! Pozdrav :)

      Избриши
    3. Uopste nisam ovo dozivela grubo ni ostro! :D Ovde smo da razmenimo iskustva i meni bas znace tvoji saveti. I jesi u pravu. Mi nikad nismo pred njom komentarisali to da ce joj mozda biti dosadno, to je nesto sto se meni ponekad vrzma u glavi, ali gledacu da tu misao odbacim i da je ni ne kazem naglas.
      A Mona Liza - nikad dosadna! :D

      Избриши
    4. Šaljem poljubac!
      Inače, onaj moj odgovor na tvoje javljanje u 6. delu sasvim može da se prenese i ovde. Tamo je oslikano kako klici nešto shvate, a mi uopšte nismo mislili da posledice mogu biti takve. Uglavnom, po mom iskustvu, deca su dosta bukvalna, ako govorimo o deci do jedno 8-9 godina. :)

      Избриши
  2. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    2. Ja već iz tvojih ranijih tekstova znam tvoj životni put, ali ovo je prigoda da bude sve lepo sistematizovano na jednom mestu!
      Uvek pozdravljam roditelje koji shvataju značaj obrazovanja! A još više pozdravljam one koji podržavaju svoju decu!
      Možda deluje paradoksalno da u naslovu posta stoji obrazovanje, a da ja o formalnom obrazovanju nisam rekla ni slova. Svi koji su čitali ove tekstove redom, znaju da sam već ranije, govoreći o prioritetima upravo obrazovanje pomenula kao jedini prioritet za moju decu, tako da se nisam htela sada ponavljati.
      Kao i obično, daješ dobru osnovu da se nadovežem na tvoj tekst, a ja, kao i obično, nešto pričam što nije baš isto kao i kod tebe.
      Hajde da malo definišem pojam intelektualca, da ne bude zabune. Intelektutalac, u užem smislu, je neko ko je završio (bar) fakultet. Znam dosta njih koji diplomu imaju, a ni "i" od reči "intelektualac" ne zaslužuju.
      Takođe, ne tako mali broj je njih koji, iz stvarno raznoraznih razloga to formalno visoko obrazovanje nisu završili, a duše su široke, stalno se informišu i unapređuju u struci, čitaju more knjiga (obožavaju Andrića), imaju široke vidike i svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju ...
      Ne znam, meni su ovi drugi puno draži, da ne kažem da od ovih prvih dobijam gorušicu!

      Hvala ti i za linkove prema ovim tvojim tekstovima, stvarno su inspirativni i divni i svakome preporučujem! Pozdrav :)

      PS. ovaj prvi link ti baguje, ali evo dobrog:
      http://alittlerunaway.blogspot.rs/2016/07/subota-sa-knjigom-najdraza-knjiga-iz.html

      Избриши
    3. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    4. Neko ko toliko ulaže u sebe i proširivanje sopstvenih vidika (kao ti), jasno je da i ne može imati drugačiji stav! Razumemo se :)

      Избриши
  3. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Molim te, pročitaj odgovor koji sam Zvezdani dala, a odnosi se na tvoju rečenicu:
      "pa sam se prvih godinu dana poprilično dosađivala".

      A umesto komentara na sam kraj tvog izlaganja, preneću ti priču koja je mene bacila u nesvest. Pre par godina čitam negde na natu neki članak i deci i odrastanju, tip piše za sve pare, ja oduševljena, milina ... Priča ti on o tome kako su ranije generacije rasle sa više mašte, igre napolju, i sve na tu temu - otprilike kao i ti! Ne znam šta je mene potaklo da pomislim da je lik moja generacija, da priča o mom detinjstvo kad je vrh tehnologije bio crtani u 19,15h, nemam pojima ... Uglavnom na samom kraju teksta se ispostavi da je lik jedno 25 godina mlađi od mene!
      Šta je poenta ovoga - nemoj misliti da je nekad bilo bolje i da ovi danas nemaju mašte! Nije tačno! Ono što zaista stoji kao realna opasnost je napredak tehnologije koja, kada su ljudi nesvesni, može da bude strahovito opasna. To liči na priču o kuvanju žabe: ako hoćeš živu žabu da skuvaš, stavi je u hladnu vodu i zagrevaj postupno. Ako je staviš u vrelu, iskočiće momentalno.
      A to što se tiče mašte, ove današnje generacije su neverovatne! Mislim na neki raspon godišta od sredine osamdesetih pa do 2000. godine (one koje ja poznajem)! To je sasvim druga percepcija! Mnogo brže kapiraju, ideje su im fantastične, uživam u radu s njima, bilo da se radi o mojoj deci, bilo da su to mlade kolege koje rade sa mnom u računskom centru! Pozdrav :)

      Избриши
    2. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    3. Da, naravno, verujem ti da se sećaš svog osećaja dosade u prvom razredu. Ne sumnjam u to, uopšte! Ja nisam srela ama baš niti jedan takav primer, ali sam svesna da izuzeci uvek postoje. Kad smo već kod izuzetaka ...
      (Ha, ha - setila sam se kako si me bacila u nesvest kad sam jednom negde napisala da ne znam nikog ko toliko čita kao ti, a tebi nije bilo baš pravo, a ja nisam mogla da skontam šta sam pogrešno rekla)
      Blogo-kćeri moja želim ti srećan tvoj divan dan, još mnogo novih spoznaja i novih vidika! Danas ću objaviti poslednji post ovog serijala, koji je i tempiran tako da se danas završava, a fotka je moj specijalni, virtualni poklon tebi!
      Svako dobro :)

      Избриши

Постави коментар