Vodolazkin Jevgenij - Avijatičar
Rusija,
Sankt Peterburg uglavnom, omeđen dvadesetim vekom.
Na daljoj granici je Inokentij Platonov, rođen 1900. godine i njegovo nevino,
zaštićeno i spokojno detinjstvo. Ono prelazi u mladost uranjajući u epohu
promena. Točak istorije se okreće na revoluciju, eksproprijaciju, potkazivače i
potkazane, partijski ispravne i gulage za neispravne ...
Na drugu stranu, Anastasija, desetak godina mlađa devojka, je živela samo s ocem.
Bili su prinuđeni da u svoj stan prime još dve porodice. Jedna od njih su bili
Platonov i njegova majka. Između Anastasije i Inokentija počinje ljubavna priča
nevinija od dečjeg pogleda, nežnija od leptirovih krila i neminovnija od
sudnjeg dana.
***
„Mi smo – čamac na talasima, a reka ispod nas čas se podiže uvis, čas nestaje pretvarajući se u vrhove borova. Prilikom svakog dizanja dodiruje me njena raspuštena kosa, klizi po mojim očima, obrazima, usnama, ne mrdam, netremice gledam kako joj se na haljini, između lopatica, širi vlažna mrlja. Stavljam dlan na mrlju a ona ga ne sklanja, zato što joj to prija, kao i meni, a kada mi dlan skrene ulevo, osećam kako joj srce lupa. Učestalo i snažno. To je naša, njena i moja vlažna tajna, i moja prva ljubav.“
***
Na bližoj granici je Inokentij Platonov krajem 20. veka, tridesetogodišnjak. On je kao mladić dospeo u jedan od gulaga i tamo bio deo medicinskog eksperimenta koji se bavio zamrzavanjem ljudi. Odmrznut je 1999. godine, pod budnim okom doktora Gajgera. Glavni tok romana je upravo njegovo prisećanje života pre zamrzavanja. Sećanja dolaze fragmentirano, otvarajući nekad više pitanja nego što nude odgovora. Sve te dnevničke zapise slaže u beležnice, usput kristališući uvide o razlikama koje primećuje u spoljnim manifestacijama života, ali i politici, kulturi, moralu... Primećuje razlike, ali postaje i bolno svestan da se damari ljudskog postojanja – gresi naši, suštinski ne menjaju, već se samo zaogrću u magline novog vremena. Sve više njegova misao ide od opšteg prema detalju, nalazi smirenje shvatajući da, za konkretnog čoveka, trenutak ima veću snagu od epohe, a reč jedna može odzvanjati više od celog govora.
***
„Bogzna koji put zadajem sebi pitanje: šta uopšte treba smatrati događajem? Za jedne je događaj – Vaterlo, a za druge – večernji razgovor u kuhinji. Na kraju, pretpostavimo, aprilski tihi razgovor – ispod abažura sa mutnom, škiljavom sijalicom. Buka automobilskih motora napolju. Sam razgovor – izuzev pojedinih reči – možda mi i ne ostaje u sećanju. Ali ostaju mi intonacije – smirujuće, kao da je čitavo spokojstvo sveta ušlo u razgovor te večeri. Kad god sam poželeo spokojstvo, sećao bih se upravo tih intonacija i upravo tog aprilskog razgovora.“
***
Cela epoha se kao ćilim prostrla pred oči čitalaca, događajima slikajući šare po njemu. Ipak, postoji nešto neobično, endemsko, nešto što ovaj roman izdvaja od drugih. To je mogućnost da sopstvene poglede, kao čitoca, upoređujemo s pogledima nekog ko, sem što je i sam akter, ima mogućnost izmeštanja i udaljavanja od sopstvenog života. Istinski dar ovog romana!
***
„Meni se čini da harmonični ljudi poseduju osobenost: malo zavise od okoline. Nezavisnost, naravno, nije cilj već – ono što im pomaže u postizanju ciljeva. Eto, jurcaš kroz život sa slabom nadom da ćeš uzleteti, i svi te gledaju sažaljivo, u najboljem slučaju – s nerazumevanjem. Ali ti – uzlećeš, i sa visine oni ti izgledaju kao tačkice. Ne zato što su se svi za tren oka smanjili nego zato što se pogled odozgo (predavanja iz osnova crtanja) pretvara u tačke – u stotine tačaka-lica okrenutih preme tebi. Otvorenih usta, kao što ih ja zamišljam. Ali ti letiš, u pravcu koji sam izabereš, i u etru crtaš figure koje su tebi drage. Njima se oduševljavaju oni što stoje dole (možda ti malo i zavide), ali nisu u stanju da išta promene, jer u tim sferama sve zavisi jedino od letačevog umeća. Od avijatičara, divnog u svojoj usamljenosti.“
***
Nota
1:
Dozvoliću sebi da uporedim ovaj roman sa romanom „Lavr“, istog autora. U
“Lavru” sam osećala ogromne oscilacije u sopstvenoj percepciji priče. S početka
sam bila očarana i ubeđena da će mi biti u par najdražih. Još od polovine sam
počela da se beskrajno dosađujem, vraćajući se povremeno na početak da se
podsetim šta me je toliko opčinilo. Izmrcvarili smo se međusobno, ali smo došli
do kraja.
Da nije bilo ove divne instagramske družine, nikada se Vodolaskin i ja ne bi više
sreli. “Avijatičar” je već druga priča. Međutim, u tom romanu meni nije bilo ni
takvih pikova oduševljenja, ali ni nepodnošljive dosade.
Nota 2:
Koliko god sam vremena ostavila da mi se utisci slegnu, nisam načisto kakav je
moj odnos prema knjizi. Na jednu stranu je genijalno-originalna ideja za roman,
razrađena do perfekcije, savršeno izbalansirana događajima... A na drugu je
obimnost dela. Verovatno mnogi u tome ne vide ništa loše, naprotiv. Željni su
da se delo koje im se dopada ne završi brzo. Meni je to ogroman kamen
spoticanja. Ubijaju me prazni razgovori koji se ponekad provlače i na nekoliko
strana. Nisam mogla da se otmem utisku da nepregledna ruska prostranstva nagone
pisce toga podneblja da se u pisanju ne osećaju skučeno, da prostor nije problem.
Velika je Rusija, sve može da stane... Da se autor priklonio onoj Jergovićevoj
ili Karakaševoj ideji pa da radi potkresivanje i prečišćavanje teksta nakon
završetka, cenim da bi nestalo bar stotinjak strana. Tada bi i osmeh na mom
licu bio blistaviji. Ovako, što se mene tiče, odlično piše, ali mi ga nije
odlično čitati. Mahnula sam mu kad je Platonova ukrcao u avion za Berlin i - toliko
od mene...
Ocena: 8/10
Izdavač: Službeni
glasnik, 2019 (I izdanje)
�� Dušo draga...poznato je da ti mene umeš nasmejati i to je konstanta, ali sad si me i iznenadila. Očekivala sam hvalospev iskreno govoreći, valjda zato što i od Lavra i od ovog romana očekujem mnogo. Lavr će me verovatno gađati nečim sa police koliko dugo me čeka. Prvo on, pa Avijatičar. Mnogo mi se dopao tvoj prikaz. Ako je tvoj blistav osmeh izostao, moj, zahvaljujući tvom čarobnom tkanju, nije. ��
ОдговориИзбришиJa i verujem da ćeš ti od Vodolazkina dobiti mnogo. Ti imaš onu pravu čitalačku toleranciju da se ne spotičeš o ovakve marginalnosti kao ja.
ИзбришиSvesna sam ja toga, ali ne mogu (ne želim) protiv sebe. Mene takve stvari istinski iscrpljuju. Ko se prepozna da poseduje istu netolerantnost kao i ja, bar će znati šta ga čeka.
Ljubim ja tebe, samo da je nama smeha... 😂😂😂
Ne bih ja sad nista rekla😂. Neka me tako da odćutim ove note...
ОдговориИзбришиOno o čemu ne mogu da ćutim je koliko volim tvoje prikaze i zapažanja. Da, imaju i oni nešto endemsko❤
Meni je vrh kad možeš ćutati s nekim, nema jasnije priče od takve... To su sasvim specijalni nivoi komunikacije... 😍🐦
ИзбришиUh, jesu! Meni posebno znacajni❤
ИзбришиPrepoznata si, slatka moja... 😍
ИзбришиKako smo se nadali, dobro smo se udali 😁 Volim ja tebe, makar ti i ne volela voljenog Vodolazkina 😉 A pojedine recenice su ti pravi biseri, poput one u kojoj jedan trenutak u zivotu coveka moze imati vecu snagu od epohe, a jedna rec odzvanjati snaznije nego ceo govor
ОдговориИзбриши
ИзбришиDrago mi je da te nije potreslo do koske. Ne bih želela da budem nečije žalovanje ili razlog za žgaravicu... 😧... Tvoje naročito... A ovo da te malko pripremim ako treba da opletem po nekom tvom najrođenijem ti uopšte nije loša ideja... 😀...
"Nisam mogla da se otmem utisku da nepregledna ruska prostranstva nagone pisce toga podneblja da se u pisanju ne osećaju skučeno, da prostor nije problem. Velika je Rusija, sve može da stane..."
ОдговориИзбришиOvo je zaista jedno sjajno zapažanje! Pomenuta "širenja priče" uvijek vežem za vrijeme u kome je pisano: da li je ovo sadanje, koje u žurbi preskače samo sebe, ili je ono negdašnje, koje se razmotava sporije od zimske noći. A onda - i da li na priču naliježu prirodno ili su svijet za sebe, poput izbačene kile...
Još se nismo sreli Vodolazkin i ja, ali biće jednom.
Sjajni, Živka! 👏
Pozdrav ti!
M.
Valjda mi je temperament takav - oduvek su mi pripovetke bile draže nego romani. Pogotovo poezija - ono kad čitav svet u stih jedan stane, to mi je vrh!
ИзбришиNetolerantna sam na tu "laktozu" praznih reči, praznih razgovora, pozadinskog šuma...
Ubija mi raspoloženje, šta ću.
A ovo vreme je zaista vreme žurbi, ubrzano do krajnjih granica. Mnogi se pogube u toj brzini i nađu se u jednoj krajnjoj površnosti u svim temama. Dalje od podnaslova ne dolaze. U tripu su da nemaju vremena.
Na drugu stranu, ja želim vreme da samujem u svojoj duši, da ćutim s dragim ljudima... To je vreme najvećeg usporenja. Neminovno je kraće ako ga trošim na čitanje nečega preopširnog.
Opet, nešto može imati 200 strana i biti preopširno, a nešto ni sa 1000 to ni slučajno nije.
Pozdrav, Živka
"...ja želim vreme da samujem u svojoj duši, da ćutim s dragim ljudima... To je vreme najvećeg usporenja. Neminovno je kraće ako ga trošim na čitanje nečega preopširnog..." - trajno dobro, kažem ja! 👌💙
ИзбришиTrajno,... najtrajnije!
ИзбришиKad to iskusiš sve ostalo gubi na vrednosti i značaju.
Nisam čitala knjigu, ali sam čula za nju. Privukli su me odlomci, koje si odabrala, te ću je uzeti u obzir. Inače, stvari koje si pomenula da su ti zasmetale u knjizi i meni smetaju kod knjiga. Jedino me to odbija, ali zbog priče, koja je veoma interesantna ću mu dati šansu. Divan post. ❤️
ОдговориИзбришиHvala ti Anđela. Da, preporučujem ovu knjigu za upoznavanje s autorom. Pa ako i ovde ne plane ljubav, možda je i bolje okrenuti se nekim drugim autorima... 🌤
Избриши