Постови

Приказују се постови за април, 2019

Gajger Arno - Kao stari kralj u izgnanstvu

Слика
Ovo je istinita priča. Pisac tka storiju o sopstvenoj porodici, sa ocem u glavnoj ulozi. Otac, August Gajger je starac u devetoj deceniji života, oboleo od Alchajmerove bolesti. Pripovedač, Arno Gajger, je jedan od njegovo četvoro dece. *** *** Priča govori o trenucima spoznaje da im je otac oboleo, o neverici, o prihvatanju bolesti, o organizaciji života pod tim nepoznatim i nedefinisanim uslovima. Takođe, o začuđenosti da i tako strašna stvar kao što je neizlečiva bolest može doneti neke kvalitete čoveku spremnom na promene. Na koji način ta presija pomaže da se nađe oprost za neke neutvrđene krivice i neraščišćene situacije, razumevanje za slabog i nemoćnog, ljubav za roditelja koji je sada potpuno zavisan od svog deteta, sagledavanje kruga života u svoj svojoj veličini i neumoljivosti, a ipak ne osećati ni bes, ni strah, ni nemoć pred situacijom koja te nepovratno satre istog trena kada podlegneš besu, strahu ili nemoći. *** „Svakodnevni kontakt sa ocem nije me

Raičković Stevan - Krug nežnosti

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Desi se, kao živ, da me posmatra neki cvet i da je vazduh topao i kao jedan pogled plav i onda zaželim: da prođem otvoren kroz svet i da svemu prinesem pozdrav. Iz ove ljubavi što nosim, neprekidno, i obnavljam u telu od rođenja - za jedan ljudski osmeh, za jedno cveće žuto, za jedan duboki mir kamenja. Tad mi se tek učini da je zlo prolazno pa pomislim da ima dobrog u svemu, da je bez njega promašeno sve, i prazno - po jedan puki oblik, samo, u prostoru golemu. Oči su tad lepe – jer vole i prodiru vidovito do svega čega se taknu, okrznu; U njih, iz sveta, kao u dva mora uviru sve dobrote, do kraja, do zvezda što mrznu. I ja koji sam dotad bivao tih i skroman (ko što su mnogi u ovom prostoru gosti) u svojoj tišini izrastam ogroman u jedan krug dobra, u jedan krug nežnosti. Tako stojim. U svemu. I ovde i - okolo i duboko osećam da sam rođen za dobro. Pa iako me trnje kroz čitav život često

Ibrišimović Nedžad - Vječnik

Слика
Glavni junak ovog tematski izuzetno neobičnog romana je Neferti, ugledni građanin Memfisa (Memfis, Egipat), za vreme vladavine faraona Horus-Aha. Jednog sasvim običnog, sunčanog, dremljivog popodneva Neferti doživljava, ničim izazvano, stanje telesne oduzetosti, ali pojačane svesnosti. Događaj jeste bio neobičan i stresan za sve, jer su pomislili da je umro u najboljim godinama, ali i brzo zaboravljen kada se on povratio i nastavio normalan život, bez ikakvih vidljivih posledica. *** *** Ali kako počinje doživljavati starenje i smrt svoje voljene supruge, pa onda i svoje dece, a da se on, pritom, nimalo fizički nije menjao, tada mu na um dolazi ono njegovo prividno umiranje i shvata posledice toga čina, ali ne i uzroke a, još manje, razloge. Nije imao dileme da li je blagosloven ili je proklet životom koji traje i traje. Odlučio se za blagoslov. Svoju dugovečnost je nastojao sačuvati anonimnošću koja se graničila s mimikrijom. Čim bi pomislio da je ljudima postalo sumnj

Parun Vesna - Ti koja imaš ruke nevinije

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

Lalić V. Ivan - Proleće, Kotež Neimar

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Zima je povukla hrtove Na svoja južna lovišta; Izlaze boje iz skrovišta i naseljavaju vrtove U igri drevne mimikrije, Kad svaka boja je zelena, Jer sve je pupoljak; željena Svečanost oka se prikrije   U slutnju, u iščekivanje: Ružama planuće živice Kad april se preko ivice Izlije; kakvo prelivanje Vetra u vatru! Bašte su Raspamećene od kretanja Po vektorima svog cvetanja - A delom još od mašte su.   Još jednom taj vrv u žilama, na strmoj kosini stoleća. Treperi skazaljka proleća Među mrgodnim silama.