Rakić Milan - Čežnja

Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Danas ću ti dati, kada veče padne, u svetlosti skromnoj kandila i sveća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proletnjega cveća. U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim zablještaće boje u taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve će biti lepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svet što mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u busenju trava. I tako kraj cveća ostaćemo sami... - Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami, i reči iz kojih proleće miriše...