Постови

Приказују се постови за март, 2018

Rakić Milan - Čežnja

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Danas ću ti dati, kada veče padne, u svetlosti skromnoj kandila i sveća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proletnjega cveća. U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim zablještaće boje u taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve će biti lepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svet što mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u busenju trava. I tako kraj cveća ostaćemo sami... - Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami, i reči iz kojih proleće miriše...

Piko Džodi - Čuvar svoje sestre

Слика
Jedna tipična američka porodica – kuća u predgrađu, otac vatrogasac, majka advokat , trenutno na dužnosti podizanja dvoje dece. Džesi je razigran dečačić od pet, a Kejti nežna pahuljica plavih očiju od dve godine. Do jednog trenutka život im je idila, dok im u sledećem nebo pada na glavu – Kejti je dobila dijagnozu akutne leukemije. Nema tih reči koje mogu da dočaraju svu strahotu i beznađe koje ih je u tom trenutku preplavilo! Za malenu nema drugog leka nego presađivanje koštane srži od davaoca s kojim se savršeno podudara. Takvog nema, bar za sada. Roditelji se odlučuju da, uz pomoć tehnologije, naprave dete, genetski kompatibilno. Tako se rodila Ana. *** „Tada sam se zapitala šta bi bilo da je Kejti bila zdrava. Najverovatnije da bih i dalje lebdela na nebu ili ko zna gde i čekala da me zakače za neko telo kako bih provela malo vremena na zemlji. Tada sigurno ne bih bila deo ove porodice. Kapirate, za razliku od ostatka slobodnog sveta, ja ovde nisam stigla slučajno. Ako te

Dučić Jovan - Pesma ženi

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna moja reč u šumu; moj korak, i bludnja; Samo si lepota koliko si tajna; I samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka - jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna kao mladost; neka tvoja sen i eho budi sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva; U velikom bolu ljubav svoju metu; Istina je samo što duša prosneva; Poljubac je susret najveći na svetu. Od mog priviđenja ti si cela tkana, tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden; Ti beše misao moja očarana; Simbol svih taština porazan i leden. A ti ne postojiš nit' si postojala; Rodjena u mojoj tišini i čami, na suncu mog srca ti si samo sjala; Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

Selenić Slobodan - Ubistvo s predumišljajem

Слика
Roman uporedo prati događaje iz vremena nastanka i nestanka one Juge. Deo koji se bavi prošlošću govori o 1945. godini, o vremenu „kada su pobednici okupirali Beograd“ . Glavni likovi su Jelena, Jovan i Krsman. Jelena i Jovan su odrasli zajedno – bogataška kuća, francusko zabavište, knjige, jezici, evropsko obrazovanje. Upućeni jedno na drugo, stvorili su neki svoj svet ispreden od pogleda, prepoznavanja, poruka, razumevanja, ograničen prezirom prema svemu što je mirisalo na neobrazovanje, nevaspitanje i siromaštvo. ***   „Nju plaši naša nadnaravna sposobnost uzajamnog čitanja misli. Jelena zna da znam da i ona pamti plavo na isti način na koji ja pamtim ružičasto, ali iz straha od naše zastrašujuće vidovitosti, iz straha od novih potvrda istosti naših unutarnjih iskustava, ona napada svako moje otvoreno sučeljavanje s nepojamnim, namerno tražeći najbanalnija objašnjenja za neobjašnjivo, kome pripadamo.“ *** U taj tanani, pastelni mehur bučno upada Krsman, mladi oficir pobe

Maksimović Desanka - Prolećna pesma

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Osećam večeras, dok posmatram laste i pupoljke rane, kako srce moje polagano raste, ko vidik u lepe nasmejane dane: kako s mladim biljem postaje sve veće i lako ko krilo, i kako mu celo jedno nebo sreće i pakao bola ne bi dosta bilo; kako čezne za svim što bi život mogo lepog da mu dade, i da mu ničeg' ne bi bilo mnogo: tako su velike čežnje mu i nade. Osećam da dosad sve je bilo šala Moga srca vrela; da još nikom nisam ljubav svoju dala koliku bih mogla i koliku htela; da u meni cela nežna plima reči nerečeni', da bih srce mogla poklanjati svima i da opet mnogo ostane ga meni. 

Ništa ne misli ... prati emociju!

Слика
Ništa ne prodire tako lako i duboko u čovekovu dušu, kao poezija. Povremeno ću vas, kad ih inspiracija nanese, podsećati na neke pesme koje smo svi čitali, voleli i volimo i dalje. Pesme su melem za rane za koje i ne znamo da ih nosimo. *** *** Želja mi je da vam pružim trenutak radosti, da se, načas, umirite, da zaboravite brige, da osetite spokoj. *** Da vam pružim trenutak nežnosti, da vam izmamim osmeh, uzdah, prizovem neki davni ili koliko jučerašnji susret, možda suzu sećalicu ... I zato – zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju !

Gorder Justejn - Maja

Слика
Frank, Norvežanin, evolucioni biolog svetskog glasa, ide na ostrvo Taveuni, u arhipelagu Fidži, u osvit novog milenijuma. Cilj mu je proučavanje ekološke ravnoteže arhipelaga. U isto vreme, na istom mestu se skuplja, svako nekim svojim poslom,   šarenoliko međunarodno društvance – Ana i Hoze iz Španije, par Amerikanaca, Italijan, Englez iz Krojdona, Laura ... Interesantno je posmatrati kako pojedinci funkcionišu u okviru slučajne grupe, koliko je ko spreman da otkrije o sebi, a koliko misli da je otkrio o drugima, kako se inspirišu slučajnim događajima, kada su istraživači, a kada istraživani. *** „Nikada nisam uspevao da prihvatim da ljudska duša nije ništa više od pukog nadrealistčkog fenomena zasnovanog na proteinima koliko i žirafin vrat ili slonova surla. Svojom svešću u stanju sam da shvatim ceo svemir. Više nisam siguran da je duša samo jedna hemijska izlučevina.“ *** Franka je jedna porodična tragedija skrenula sa koloseka, pogotovo što je uzrokovala da ga je Vera

Privlači me ... sevdah book tag

Слика
Vidim ja da sam se navukla na ovo pisanje tagova. Samu sam sebe plagirala tako što sam kontrirala pitanja iz onog „ Odbija me ... mrgud book taga “. Zašto baš ove knjige? Pa, crvene su! Uklapaju se u ljubav. Bez obzira na boju, a kad sad malo bolje pogledam, odavde mi je samo par knjiga baš drago. *** 1.       Koje te teme privlače? Teške teme, definitivno. Deca, sve u vezi njih. Psihologija ličnosti, psihologija mase. Filozofija. Religija. Život – knjige bez neke određene teme gde mogu da osetim da likove gledam u oči. 2.       Koje te forme privlače? Najviše volim pripovetke. Onaj ko može sve da kaže u jednoj priči, taj je za mene ultimativni umetnik, a ne samo majstor zanata. Uvek glasan za to. Najlepši deo mi je, upravo onaj kada priču završim, a u meni i dalje bonaca onaj osećaj razdvojenosti duše i tela. Ni romanima se ne protivim, mada one preko 500 strana gledam sa velikim podozrenjem. 3.       Koji te žanrovi privlače? Mislim da takve knjige ne pripadaju ni

Obioma Čigozi - Ribari

Слика
Radnja romana se dešava u Nigeriji, u gradu A kure , na samom izmaku 20. veka. Glavni likovi su članovi porodice Agvu. Otac, službenik centralne banke, živi i radi u drugom gradu. Porodicu obilazi retko i kratko – tek toliko da kazni decu nakon što majka referiše ko je i koliko u međuvremenu skrivio. Deca prema njemu gaje odnos obožavanja, straha i hroničnog nedostajanja – tako tipično za decu kod kojih je roditeljsko odsustvo duže od prisustva. Beni je dečačić, predškolac. Ima malo starijeg brata koji se zove Obembe. Ima još dva, dosta starija. Ikena ima šesnaest, a Bodža 15. Tu su i dve mlađe duše – Dejvid je tek prohodao, a sestra Nken je najmlađa. Nisam odolela da im imena ne navedem, tako su skakutava - loptice šarene! Pripovedanje ide kroz Benijevu vizuru, sagledavanje i objašnjavanje životnih situacija snagom dečjeg poimanja ž ivota . Da, to bi zaista mogla biti idilična priča. Odrastanje pune kuće dece koja imaju snove i vizije budućnosti, krov nad glavom, kuvane obroke,