Постови

Rakić Milan - Čežnja

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Danas ću ti dati, kada veče padne, u svetlosti skromnoj kandila i sveća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proletnjega cveća. U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim zablještaće boje u taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve će biti lepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svet što mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u busenju trava. I tako kraj cveća ostaćemo sami... - Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami, i reči iz kojih proleće miriše...

Piko Džodi - Čuvar svoje sestre

Слика
Jedna tipična američka porodica – kuća u predgrađu, otac vatrogasac, majka advokat , trenutno na dužnosti podizanja dvoje dece. Džesi je razigran dečačić od pet, a Kejti nežna pahuljica plavih očiju od dve godine. Do jednog trenutka život im je idila, dok im u sledećem nebo pada na glavu – Kejti je dobila dijagnozu akutne leukemije. Nema tih reči koje mogu da dočaraju svu strahotu i beznađe koje ih je u tom trenutku preplavilo! Za malenu nema drugog leka nego presađivanje koštane srži od davaoca s kojim se savršeno podudara. Takvog nema, bar za sada. Roditelji se odlučuju da, uz pomoć tehnologije, naprave dete, genetski kompatibilno. Tako se rodila Ana. *** „Tada sam se zapitala šta bi bilo da je Kejti bila zdrava. Najverovatnije da bih i dalje lebdela na nebu ili ko zna gde i čekala da me zakače za neko telo kako bih provela malo vremena na zemlji. Tada sigurno ne bih bila deo ove porodice. Kapirate, za razliku od ostatka slobodnog sveta, ja ovde nisam stigla slučajno. Ako te ...

Dučić Jovan - Pesma ženi

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna moja reč u šumu; moj korak, i bludnja; Samo si lepota koliko si tajna; I samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka - jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna kao mladost; neka tvoja sen i eho budi sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva; U velikom bolu ljubav svoju metu; Istina je samo što duša prosneva; Poljubac je susret najveći na svetu. Od mog priviđenja ti si cela tkana, tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden; Ti beše misao moja očarana; Simbol svih taština porazan i leden. A ti ne postojiš nit' si postojala; Rodjena u mojoj tišini i čami, na suncu mog srca ti si samo sjala; Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

Selenić Slobodan - Ubistvo s predumišljajem

Слика
Roman uporedo prati događaje iz vremena nastanka i nestanka one Juge. Deo koji se bavi prošlošću govori o 1945. godini, o vremenu „kada su pobednici okupirali Beograd“ . Glavni likovi su Jelena, Jovan i Krsman. Jelena i Jovan su odrasli zajedno – bogataška kuća, francusko zabavište, knjige, jezici, evropsko obrazovanje. Upućeni jedno na drugo, stvorili su neki svoj svet ispreden od pogleda, prepoznavanja, poruka, razumevanja, ograničen prezirom prema svemu što je mirisalo na neobrazovanje, nevaspitanje i siromaštvo. ***   „Nju plaši naša nadnaravna sposobnost uzajamnog čitanja misli. Jelena zna da znam da i ona pamti plavo na isti način na koji ja pamtim ružičasto, ali iz straha od naše zastrašujuće vidovitosti, iz straha od novih potvrda istosti naših unutarnjih iskustava, ona napada svako moje otvoreno sučeljavanje s nepojamnim, namerno tražeći najbanalnija objašnjenja za neobjašnjivo, kome pripadamo.“ *** U taj tanani, pastelni mehur bučno upada Krsman, mladi oficir ...

Maksimović Desanka - Prolećna pesma

Слика
Zastani na tren, ćuti, ništa ne misli ... prati emociju ! Osećam večeras, dok posmatram laste i pupoljke rane, kako srce moje polagano raste, ko vidik u lepe nasmejane dane: kako s mladim biljem postaje sve veće i lako ko krilo, i kako mu celo jedno nebo sreće i pakao bola ne bi dosta bilo; kako čezne za svim što bi život mogo lepog da mu dade, i da mu ničeg' ne bi bilo mnogo: tako su velike čežnje mu i nade. Osećam da dosad sve je bilo šala Moga srca vrela; da još nikom nisam ljubav svoju dala koliku bih mogla i koliku htela; da u meni cela nežna plima reči nerečeni', da bih srce mogla poklanjati svima i da opet mnogo ostane ga meni.