Gorder Justejn - Kći direktora cirkusa

Peter je bio jedan krajnje neobičan dečak. Bio je sve ono što druga deca nisu bila. Deca su volela da budu glasna i u grupi – on je hteo da bude sam i u tišini. Oni su voleli da se igraju, on je voleo da gleda kako se oni igraju. Njima je stvar prestiža bila da se pohvale svojim dostignućima, on je želeo da ostane anoniman. Klinci su stalno tražili prečice i način kako da nešto urade lakše, Peter je težio izazovima.
Otkad je znao za sebe smišljao je priče. One su prosto kuljale iz njega. Zapisivao je sižea, sinopsise, punio je beležnice i registratore.
***
Roditelji su mu se razveli dok je još bio sasvim mali. Ostao je s majkom koja mu je bila inspiracija, sagovornik, izvor knjiga, enciklopedija i ploča, kao i društvo za operu ili pozorište. Tih, ’50-tih godina 20. veka je to bio veliki kulturni imetak.
***
„Pošto bismo odgledali film ili pozorišnu predstavu , ja bih obično majci ispričao kako bi film ili pozorišni komad mogli da budu bolji. Nekoliko puta sam direktno rekao da mislim da je pozorišni komad jednostavno loš. Nikada nisam rekao da je dosadan – meni pozorište nikada nije bilo dosadno. Čak je i loš pozorišni komad zabavan – ako ništa drugo, u njemu igraju živi ljudi – a ako je komad bio izuzetno loš, onda je to bio moj dan, jer smo imali gomilu stvari o kojima smo mogli da razgovaramo na putu kući.“
***


***
U celom njegovom detinjstvu nije bilo stvari koje je radio kao druga deca. I to je u redu. Sve je u redu dokle god te putevi vode prema izvoru ljubavi, dokle god mogu da te uzdignu i oplemene. Desi se ponekad nešto, možda samo delić nečega, što te prebaci na neki paralelni put, put koji je, u stvari, simulacija života, koji ti zakopča dušu da je niko više ne dotakne, da je niko više ne povredi.
***
 „Bio sam smislio jednu zanimljivu bajku, njome sam se bavio mnogo dana, ali majci ništa nisam otkrio. Bajka je trebalo da bude iznenađenje. Uzeo sam crvenu bojicu i počeo da pišem po belom tapetu.
....
Bio sam ponosan, majka tako može svako veče pre nego što zaspi da leži u krevetu i čita tu zabavnu priču. Znao sam da će joj se priča svideti, bila je to lepa priča, a možda će joj se posebno svideti jer sam je izmislio specijalno za nju. Da sam smislio jednu priču za samoga sebe, bilo bi to sasvim drugačije, a da sam skrčkao neku priču za oca, i to bi bilo drugačije. Ali otac nije više živeo sa nama od moje treće godine.
  Ležao sam u krevetu i čekao da se majka vrati. Radovao sam se njenom povratku kući, bio sam ošamućen od očekivanja. Često sam za nju imao neko malo iznenađenje, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo, ovo je bilo veliko iznenađenje.
 ...
 Pobesnela je. Bila je luda od besa. Bila je ljuta kao ris pre nego što je pročitala šta sa napisao na zidu. Ščepala me je, izvukla iz kreveta i bacila na pod, snažno me ošamarila po oba obraza, onda me izvukla u hodnik i zaključala u kupatilo. Nisam plakao. Nisam rekao ni reč. Čuo sam da majka telefonira ocu, da se i na njega naljutila, rekla da mora da dođe u stan i stavi nove tapete. Nekoliko dana kasnije to je i učinio. Miris lepka se osećao nedeljama. To je bila sramota. “
***
Interesantno je videti kako se čovek „budi“ u društvu srodnih duša, kako obasjan razumevanjem daje najbolje od sebe ... To se njemu desilo s Marijom, s kojom je proveo neko kratko vreme, ali divno i ispunjeno, kojoj je ispričao svoje najlepše priče.
***
Takav unikatan čovek nije ni mogao da se bavi ničim drugim u životu već samo unikatnim zanimanjem: rasprodavavo je sopstvenu maštu, taj, za njega, neiscrpan resurs, pretvarao je u manje ili više razrađene ideje i prodavao ih piscima koji su imali sve sem ideja za pisanje.
***
A kad neko „ko od gori vidi sve“ zaključi da je čoveku dosta iluzije, da je spreman za viši nivo, onda, potpuno nevidljivo ljudskom oku, meša karte, postavlja novu scenografiju ... I tek kad se čoveku osnovna emocija promeni, onda i on shvati da mu je život krenuo novim tokom ...

Nota 1:
Gorder je pisac koji lako i nenametljivo kombinuje elemente fantastike i svakodnevnih tema. Njegovi su likovi nesvakidašnji, a pripovedanje prozračno i nepretenciozno.

Ocena: 10/10
Izdavač: Geopoetika, 2002 (I izdanje)


Коментари

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. I meni su ta dva njegova romana omiljena! Istina je da Gorder voli da mu se patuljak šeta kroz roman (ako ne patuljak, onda bar anđeo!). Doduše, ni Kusturici niko ne zamera što mu se svako malo pojavljuju "leteće neveste".
      Sećam se teksta na tom linku što si dala (pročitala sam ga sad opet, šta ću kad volim!). To je bio jedan od prvih i ključnih tekstova koji su meni "zabetonirali " link prema tvom blogu. A prva ljubav zaborava mena! Pozdrav i do čitanja! :)))

      Избриши
  2. Ovu knjigu imam na spisku otkako si je pomenula u preporukama za leto, tako da se veoma radujem citanju. A odlomci su me bas pogodili. O:) Pozdrav! :D

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Šta reći: uživaj!
      Knjiga nije opširna ("debela"), tako da svodi na nulu šanse da nekom bude dosadna.
      Pozdravljam te :)

      Избриши
  3. Ali, kad? Dakle, kaaaaaad? 😂
    Sve sam čekala kako će majka reagovati i pitam se zašto me reakcija nije iznenadila. Elem, to je uvijek tako divan primjer koliko su ljudi opterećeni nevažnim. Nedavno sam čitala onu toplu knjigu Tajni život pčela i tu ima jedan divan citat o tome zašto je najstarija sestra kuću obojila u tu drečeću rozu boju i ona odgovara zato što je to bila želja najmlađe sestre i da je to jedino što je u životu zapravo bitno, usrećiti nekog, to je važno. Dan u kojem nekog ne nasmiješ i je propao dan. Ma i ovu ću negdje ugurati u svoj raspored. 😙

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ti znaš da se ja strašno primam na sve te priče o deci. Tako je bilo oduvek, dok još svoju nisam imala. A što se tiče onih tbr-a koji teže beskonačnksti, davno sam prestala da mislim na njih. Vrlo aktivno čekam šta će mi pasti s neba u krilo. Sviđa mi se da mislim da mi treba upravo ono što mi je i došlo. O ostalom neću trenutno ni misliti. 💙💙💙🎵

      Избриши

Постави коментар