Gavran Miro - Nekoliko ptica i jedno nebo

Ovo je još jedna priča čiji koren seže u vreme Velikog rata, a prostire se do dana današnjeg. Pletenica je sačinjena od jedne istorijske priče i dve izmaštane, jedne iz onog, a druge iz ovog vremena.

***
Treća je godina Velikog rata. U Hercegovini je suša spržila sve. Deca i nemoćni umiru od gladi, muški ginu na frontu. U toj eri bezumlja i beznađa pojavljuje se fra Didak Buntić, čovek velike harizme i velikih ideja. Uporan i jak, on svoje ideje pretače u delo. Ono čemu se zavetovao, a to je da će biti na usluzi svome narodu, ostvaruje na nabolji način – organizuje transport i prihvat hercegovačke dece po porodicama u zelenoj i rodnoj Slavoniji, privremeno, dok je suše i nemaštine.

***

***

Prva izmaštana priča prati siroče, dečaka Juru, koji se, totalno neplanski, našao u jednom od vozova za Slavoniju. I baš taj voz, taj vagon, to selo u koje je došao, ti ljudi koji su ga prihvatili... čak i za one koji kažu da se stvari dešavaju slučajno – teško da se ne oseti Ruka koja poravnava nabore na nečijem putu!

***

„Od prvog dana kada sam ušao u ovu kuću, vi ste mi podarili svoje srce i svoju ljubav i brinete se za mene kao da sam vaše dijete. Ne postoje bolji roditelji od vas. Svakoga dana zahvaljujem Bogu što mi vas je poslao u život... Želio sam se vratiti u Hercegovinu jer sam pomislio da vam više nije stalo do mene.
Mato mu priđe i zagleda se u njegove oči.
„Kako si samo mogao pomisliti tako nešto? Da nije tebe, ni ova kuća ni ovo imanje ne bi nam više vrijedeli ništa, baš ništa.“
I krupni čovjek zaplače.
Jure ga nježno zagrli.
Trenutak kasnije zagrlio je i uplakanu Julku i bilo je kao da je on njihov roditelj koji tješi svoju nejaku dječicu.”

***

Druga priča je današnja. Prati odrastanje nekoliko mladića i devojaka koji počinju svoj studentski život ukrcavajući se u voz koji koji, prolazeći kroz slavonske varoši, hita prema Zagrebu. I da, pogodili ste, ima tu hercegovačkih potomaka ...

***

Nota 1:
Nisam neki ljubitelj istorije, ali zaista volim knjige koje svoju kulu grade na istorijskim (i meni totalno nepoznatim) temeljima. Pogotovo kad nam predstave nekog ovako harizmatičnog kakav je bio fra Didak.

Evo i par reči o njemu prepisanih sa Wikipedije:

„Didak Buntić (Paoča kod Čitluka, 09.10.1871.— Čitluk, 03.02.1922.)
Filozofiju i teologiju studirao je u Insbruku (1890–1895). Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje poljâ i izgradnju puteva. Program gospodarske i kulturne obnove iznio je u Memorandumu koji je 20. studenog 1909. uputio zajedničkom ministru financija Austro-Ugarske. Zamislio je prosvjetnu akciju u Hercegovini kojom bi iskorijenio nepismenost. Njegovom pobudom i metodom organizirani su od 1910. vrlo uspjeli analfabetski tečajevi u kojima je opismenjeno oko 13.000 odraslih osoba.

U godinama gladi za I svjetskoga rata osigurao je u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece. U narodu je zvan »ocem Hercegovine«.

Nota 2:
Koliko god su mi priče koja se dešavaju u vreme Velikog rata interesantne, neobične i tople, toliko mi je ova sadašnja neverovatno dosadna. Autor je pokušao da da jedan originalan obrt u životima savremenih junaka, ali je to izvedeno nedoraslo i nedosledno. Izvinite, ali ne priznajem da mentalna bolest pojedinca bude legitimni odgovor za sve niti koje ostaju da vise u vazduhu, paraju se i netragom nestaju.

Nota 3:
Da li čitati? Ja o knjizi nisam ništa znala, ali mi nije žao vremena jer je fra Didak stvarno bio car. Ovaj deo o njemu je takav biser da sasvim lako preklapa sve ono ostalo - neinspirativno.

Ocena: 7/10
Izdavač: Mozaik knjiga Zagreb, 2016 (I izdanje)