Horvat Oto - Sabo je stao
Voleli
su se gospodin Sabo i A. Nju je ratni vihor kraja 20. veka izmestio iz Sarajeva
u Novi Sad. Tu su živeli zajedno, a potom u inostranstvu: Mađarska, Nemačka,
Italija. Umetničke duše, bavili su se pisanom rečju, uklapali u svoj život mala
zadovoljstva – prepodnevne subotnje kafe ili dugačke šetnje...
A onda se A. razbolela. Teško i neizlečivo.
Gospodin Sabo je ostao sam. I tu za njega prestaje život, a počinje ovaj roman.
***
***
Sve što je u njemu bilo živo, pretvorilo se u bol, nadolazeću i narastajuću... Bol koja je tolika da ga ubija, a opet jedina koja mu donosi neki oblik mira, bol koja ga drži najbliže A. Bol koje ne sme da se oslobodi jer misli da će se, izgubi li je, definitifno razdvojiti od voljene žene.
***
„Uprkos tome, želeo bih da sa nekim podelim da sam užasnut i obezglavljen pred činjenicom da mi predstavlja ozbiljan napor da se jasno prisetim njenog glasa, da ga evociram u svojim mislima čak i uz pomoć rečenica kojih se sećam da mi ih je bila rekla, da njen glas baš kao i sećanja vezana za nju i za nas oboje, ipak, blede. Ne mogu da ga evociram u mislima, ali bih ga prepoznao da ga ponovo čujem. U to, naime, čvrsto verujem. Ali sam užasnut i obezglavljen pred činjenicom zaborava, pogotovo i prvenstveno, jer se zaborav kao teški tamnoplavi somotni pokrov širi i preko njenih usana i njenog radosnog pogleda. Ne radim ništa da zaustavim širenje tog somota, ne radim ništa jer nisam u stanju da bilo šta uradim i uprkos tome i baš zbog toga se osećam kao da sam je izdao. I ko onda pije vodu sa reke zaborava?“
***
Dani tuge...
Dani preispitivanja, mučenja i tlačenja sebe...
Dani očaja koji potapa kao novembarska magla uz rečnu obalu.
Da li sam mogao učiniti još šta?
Zašto je nisam sprečio da...?
Kako to da nisam primetio...?
Zar je moguće da to nisam znao o njoj...?
Zašto baš ona?
Zašto ona, a ne ja?
Kako je Bog mogao to da dopusti?
Nema Boga.
***
„Pisanje ne pomaže da se preživi tuga. Trauma. Prolazak dana i meseci, vreme!, takođe ne pomažu u tome. Najgore je što ništa ne pomaže. Ni samoća, ni nečije prisustvo. Ni drugi gradovi, ni druge žene. Primeti, postane svestan ne jednom da čini sve da se oslobodi tuge i bola u kojima se guši, ali u isto vreme čini sve da ih se ne bi oslobodio. To je sve što mu je ostalo, na kraju krajeva. Tuga i trauma je sve što poznaje, što mu je u još živom sećanju. Sve što trenutno ima veze sa onim zbog čega živi u tuzi. U očaju. I zbog koga ima duboko osećanje krivice. Griža savesti mu dolazi u svakodnevnu posetu naoružana svojim užarenim klještima? Jednostavno, jer je tu i jer govori o svemu tome i jer uveče pokušava da piše o svemu tome. I nije mogao da pomogne. Ti, izdajica.“
***
Nota
1:
„Sabo je stao“ je autobiogafski roman duše pesničke - čoveka otvorena srca, vičnog
da rasvetljava emocije, da ih svetu prikazuje ostihnute, u svoju esenciju
pretočene. A kad stane pesnik, stane u njemu i sve njegovo. I onda nema pesme,
stih izmiče i ne da se, motor radi u mestu... Tako je nastao ovaj pesmovan
roman. Možda bi se mogao klasifikovati kao roman toka svesti. Ili, preciznije, nesvesti.
Borba sa samim sobom kad si i sam ti protiv sebe samog.
Nota 2:
Sabo je stao.
Kako to zvuči jednoznačno i konačno, kako teško i protivprirodno. Jer život je
sve samo ne stajanje – večita promena, želja, misao, motiv, nada...
Sabo je stao jer je njegova A. umrla. Njegova ljubav, počivalište njegovih
pogleda, ishodište dodira...
Dani tuge su dani koji
su iznedrili ovaj emotivni vrtlog od romana koji vas uvuče u sebe, provuče kroz
kovitlac i izbaci ulubljene i raskrvavljene. Nekima donese potvrde, nekima roj
pitanja i dilema, a nekima strahove. Srce vam junačko želim da provučete sebe
kroz ovo štivo – vredeće mnogostruko!
Ocena: 9/10
Izdavač: Agora, 2015
(II izdanje)
Pesmovan roman! Tako i nikako drugačije. �� Svest i nesvest koje kao da su kod psihoterapeuta: ,,Nastavite, Sabo." A Sabo je stao i teško da može nastaviti napred. Zaista, roman za koji treba srce junačko. Uspela si da mi vratiš taj osećaj u kom mi je srce prepuklo prilikom čitanja. ❤
ОдговориИзбришиNekad mi je jako teško da pišem o romanu kad je već neko o njemu pisao, a delimo totalno istu emociju... 🌹... Prosto osećam sopstvenu neobjektivnost i imam bojazan da neću uspeti da prenesem sopstveni osećaj onako kako bih želela.
ИзбришиAli sad mi liči da i nije loše ispalo. 😍
Ne da nije loše ispalo, nego je ispalo odlično. Ti za bojazan ne bi smela da imaš razloga! ������
ИзбришиHaha, ovo moje je mirisalo na skromnost... Ne, ne patim od toga. Ali, prepuštam se sopstvenoj sumnji i kritici dokle god mi nešto ne klikne da može da prođe. Naravno ne svaki put s istom dozom satisfakcije... 😀
ИзбришиOvo mi je jedan od tvojih najdrazih prikaza. Prepisala bih svaku drugu ili bar delic svake druge recenice. Divno je napisan, kao sto je i "Sabo" prelepo napisan. I uopste ne znam zasto nikad nista o njemu nisam napisala. "Pesmovan roman", pa "kad stane pesnik, stane u njemu i sve njegovo", pa "bol koja mu donosi neki oblik mira" jer je blize A. Kako je to sve divno i tacno receno!
ОдговориИзбришиDa, zaista, nisam kod tebe naišla na Saba, a čitala si ga... Vojkić, to se uvek da ispraviti...
ИзбришиAli kad mi ti kažeš da bi prepisala (pozajmila, ukrala) neku moju rečenicu ja ti odmah sve poverujem - ako je istina, ne može bolje, a ako je ono drugo - toliko je slatko i nevino da ja svesno odbijam da se odreknem ovog osećaja zarad istine... 😍😍😍
Ostihnute emocije - koliko je to samo lepo Iva❤❤❤! Ja bas volim kada citam prikaze iste knjige vas dragih zena (nadovezujem se na ono sto si rekla Jeleni) - u meni se slaze mozaik vasih emocija, koji me magicno mami knjizi. A ovaj me mozaik bas mami, stisnucu "srce junacko" uskoro...
ОдговориИзбришиHej, ti si pronašla najomiljeniji mi epitet ovog prikaza...🌹... Nastao je tako što sam prvo pogrešno pobrisala neki prethodnu rečenicu, a zatim još i pogrešno pročitala to što ostalo napisano...🌹... i meni je nekako odmah našao ležaj na srcu...
ИзбришиI ja strasno želim da čujem tvoje impresije o ovom romanu, a ti - kad se osetiš dovoljno spremnom...🌹
"Nekima donese potvrde, nekima roj pitanja i dilema, a nekima strahove." Rado ću pripremiti srce junačko da odgonetnem šta li će meni donijeti. Slutim strahove, ali možda i nisam u pravu. Provlačenje kroz tvoje riječi, ne da vrijedi mnogostruko, nego je nemjerljivo vrijedno (ono kao "nema cijenu"). Nišanila si emocije 🎯. Pogodila si, tačno u metu. Eto ih gdje posrću, klecaju, ostavljaju slinav trag. 💔💔💔
ОдговориИзбришиSve je to za ljude - i da slinave i klecaju, posrću... Nema života bez toga!
ИзбришиZnaš, kad se neko mlad kao ti uhvati u koštac s ovakvim štivom, onda je to za naklon do zemlje! Ići svesno u nešto da bi sopstvene limite spoznala, kakvi god da su oni, pokazuje veličinu samosvesti...
A samo je ona bitna za duhovni rast, a samo se po duhovnom rastu meri veličina Čoveka.
Jako je teško pisati o romanu koji je - od prve do posljednje riječi - nečija stvarna bol. Uzalud sva saosjećanja, neslaganja i unutarnje diskusije.
ОдговориИзбришиUživala sam u tvojim notama i - kovanicama! Zakačila sam se za istu kao i Lidija i ova priča o tome kako je nastala je sjajna!!
Pitala sam se tada da li je ovaj autor nastavio da piše...
Pozdrav ti!
M.
Eto, utrefi ti moju misao!
ИзбришиNečija stvarna bol, a i ja imam neslaganja i unutarnje diskusije...
Ipak sam ga ostavila baš takvog kakav je...
Najbolji savremeni jugoslovenski roman - bez premca!
ОдговориИзбришиKakvo obilje jezika i metafora. Majstorstvo!
Meni roman nije bio ni besmislen, ni patetičan, ali ga opet ne bih ni digla toliko visoko kao ti. Ja bih, napr. to rekla za roman "Satovi u majčinoj sobi" Tanje Stupar Trifunović ili "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka. Čitao?
ИзбришиPS. Hvala na komplimentima! Jako mi prija jer deluje iskreno.
Sjajan prikaz, bez zamerki. Slažem se sa ocenom o vrednosti i poređenjem sa 'Ciganinom'. Posebno hvala za preporuku 'Satova', stavljam je na spisak.
Избриши