Mehmedinović Semezdin - Me'med, crvena bandana i pahuljica

Radnja ovog autobiografskog romana bi se mogla opisati u par rečenica. Autor je sa suprugom i sinom tinejdžerom, kao izbeglica iz Bosne, stigao u Ameriku. Snašli su se, skućili, zaposlili. Posle petnaestak godina američkog života i on i njegova supruga se suočavaju s ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Ovo nije priča o njihovom životu tamo. Ovo je sve ono drugo. Ovo je priča o njihovom životu unutar njih samih.

***

***

Kroz sam naslov knjige da se prepoznati da se sastoji od tri strofe.

U prvoj je autor, doživevši srčani udar, otvorio vrata bliske smrti i, samim tim, dodao jačinu i dubinu spoznaji sopstvenog postojanja.

***

„Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog zagledaju strani ljudi u mojoj sobi. I među njima ova djevojka, koju odnekud znam. Ono što me ispunjava nelagodom, i prigušenim stidom, nije blizina smrti, već saznanje da je moje tijelo, u tom trenutku, objekt bez zračenja. Moja je tjelesnost bez seksualnosti.

Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo tijelo u prostoru pomjeraju, stvara utisak izgubljene težine, i doslovnog fizičkog umanjivanja. U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini preostali znak), imam puni doživljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo ono što je od mene preostalo, kao moji životni ostaci, dok ležim u ogrtaču za kupanje, ispod kojeg sam go.“

***

Druga strofa opisuje njegov odnos sa, sad već odraslim, sinom. Povremeno baca svetlo i na širu, porodičnu sliku, obasjavajući niti svilene – kristalnu rešetku sigurnosti svake porodice. Da, to je upravo ona porodična sigurnost koja se precizno preliva u svakog člana, nepogrešivo određujući stepen lične sigurnosti. U strofi koju je nazvao „pahuljica“ opisuje njihov život nakon što je supruga Sanja doživela moždani udar.

***

„Postoji nešto očigledno u odnosu između majke i sina, nešto neopozivo, ali svaki put kad to pokušam opisati, postanem zbunjeni mucavac. Ustao sam iz stolice i u ogledalu na zidu vidio sam sebe, vidio sam krevet u kojem ona leži, i našeg sina koji ruku odmara na rubu kreveta. Tako čisto sam vidio nas troje zatočene u ogledalu, kao da smo u pustoši kozmosa i uzajamno se toplim dahovima grijemo.“

***

„Moje tijelo pamti različite vrste samoće, ali me nijedna nije pustošila kao ova dok u noći bdijem uz njezin krevet, gledajući je izmučenu bolom i nesanicom.“

***

Nota 1:

Mehmedinović je roman pisao u formi dnevničkih zapisa, ali pitko i profinjeno. Rečenice su mu lirske i sigurne. Jedino se, na momente, spuštao na nivo hroničara i bavio datumima ili crticama iz američkog načina života. Ti delovi mi nešto nisu prijali. Sreća pa nisu preovladali.

Nota 2:

Ono što ovaj roman izdvaja od drugih je što je on, u svojoj suštini, saga o ljubavi. Ljubav prema životu, porodici, detetu, supruzi, ... ljubav u svoj svojoj veličini!

“Osjećam se prilično spokojno. Dovoljno je da ona poravna kragnu moje košulje i od tog dodira sve se u kosmosu umiri. Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi.”

Nota 3.

Ono što mi je sa svakom pročitanom stranicom izbijalo iz pozadine i obuzimalo u potpunosti je da je Mehmedinović jedan sasvim normalan čovek. Znate ono: moj ultimativni kompliment!

Ocena: 9/10
Izdavač: Fraktura, 2018 (II izdanje)