Mehmedinović Semezdin - Me'med, crvena bandana i pahuljica
Radnja
ovog autobiografskog romana bi se mogla opisati u par rečenica. Autor je sa
suprugom i sinom tinejdžerom, kao izbeglica iz Bosne, stigao u Ameriku. Snašli
su se, skućili, zaposlili. Posle petnaestak godina američkog života i on i
njegova supruga se suočavaju s ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Ovo nije priča
o njihovom životu tamo. Ovo je sve ono drugo. Ovo je priča o njihovom životu
unutar njih samih.
***
***
Kroz
sam naslov knjige da se prepoznati da se sastoji od tri strofe.
U prvoj je autor, doživevši srčani udar, otvorio vrata
bliske smrti i, samim tim, dodao jačinu i dubinu spoznaji sopstvenog
postojanja.
***
„Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog
zagledaju strani ljudi u mojoj sobi. I među njima ova djevojka, koju odnekud
znam. Ono što me ispunjava nelagodom, i prigušenim stidom, nije blizina smrti,
već saznanje da je moje tijelo, u tom trenutku, objekt bez zračenja. Moja je
tjelesnost bez seksualnosti.
Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo
tijelo u prostoru pomjeraju, stvara utisak izgubljene težine, i doslovnog
fizičkog umanjivanja. U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini
preostali znak), imam puni doživljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo ono
što je od mene preostalo, kao moji životni ostaci, dok ležim u ogrtaču za
kupanje, ispod kojeg sam go.“
***
Druga strofa opisuje
njegov odnos sa, sad već odraslim, sinom. Povremeno baca svetlo i na širu,
porodičnu sliku, obasjavajući niti svilene – kristalnu rešetku sigurnosti svake
porodice. Da, to je upravo ona porodična sigurnost koja se precizno preliva u
svakog člana, nepogrešivo određujući stepen lične sigurnosti. U strofi koju je
nazvao „pahuljica“ opisuje njihov život nakon što je supruga Sanja doživela
moždani udar.
***
„Postoji nešto očigledno u odnosu između majke i
sina, nešto neopozivo, ali svaki put kad to pokušam opisati, postanem zbunjeni
mucavac. Ustao sam iz stolice i u ogledalu na zidu vidio sam sebe, vidio sam
krevet u kojem ona leži, i našeg sina koji ruku odmara na rubu kreveta. Tako
čisto sam vidio nas troje zatočene u ogledalu, kao da smo u pustoši kozmosa i
uzajamno se toplim dahovima grijemo.“
***
„Moje tijelo pamti različite vrste samoće, ali me
nijedna nije pustošila kao ova dok u noći bdijem uz njezin krevet, gledajući je
izmučenu bolom i nesanicom.“
***
Nota 1:
Mehmedinović
je roman pisao u formi dnevničkih zapisa, ali pitko i profinjeno. Rečenice su
mu lirske i sigurne. Jedino se, na momente, spuštao na nivo hroničara i bavio
datumima ili crticama iz američkog načina života. Ti delovi mi nešto nisu
prijali. Sreća pa nisu preovladali.
Nota 2:
Ono što ovaj roman izdvaja od drugih je
što je on, u svojoj suštini, saga o ljubavi. Ljubav prema životu, porodici,
detetu, supruzi, ... ljubav u svoj svojoj veličini!
“Osjećam se
prilično spokojno. Dovoljno je da ona poravna kragnu moje košulje i od tog
dodira sve se u kosmosu umiri. Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od
nas nije ostalo, osim ljubavi.”
Nota 3.
Ono
što mi je sa svakom pročitanom stranicom izbijalo iz pozadine i obuzimalo u
potpunosti je da je Mehmedinović jedan sasvim normalan čovek. Znate ono: moj ultimativni
kompliment!
Ocena: 9/10
Izdavač: Fraktura, 2018 (II izdanje)
Izdavač: Fraktura, 2018 (II izdanje)
Kako različite - a redom pozitivne - utiske o ovom štivu sam čitala! Miljenko, Vanja, Jošnekonemogudasesjetimko, ti. To valjda ide i od onoga - u kojem životnom dobu čitaš nešto... Divno!
ОдговориИзбришиAli "porodična sigurnost koja se precizno preliva u svakog člana, nepogrešivo određujući stepen lične sigurnosti"! Jedna riječ, a tačno i precizno ono što jeste i treba da bude!
Pozdrav ti!..
Ja sam taj "nekonemogudasesjetimko". Onda kad sam vas sve tagovala na storiju, opcinjena knjigom 😁
ИзбришиHahahahh,... Vojka, ja stvarno ne znam da li me neko slađe nasmeje od tebe... 😀😁😂
ИзбришиDaaaa, to je bilo prije nego što si krenula trajno da kućiš svoje utiske pod svojim krovom! =o)
ИзбришиTačno se osetiš oplemenjen posle čitanja! 😍
ОдговориИзбришиVolim ovakve... sve ređe ih nalazim... nekad mi je zapitanosti i angažovanosti preko glave... nekad hoću samo ljubav čistu, prečišćenu, onu koja uzdiže sva srca koja dodirne...
Znaš li da nema bolje preporuke od ovog tvog komentara?! Njime si sve rekla...sasvim dovoljno. ��
ИзбришиDa, ja sam ti od onih idealista... kad mislim da je nešto dobar i efikasan lek za dušu onda sam naročito inspirisana i stalo mi je da me drugi čuju, da mi poveruju... 💗... to mi je onda ultimativni uspeh, kad se niz nastavlja, grana, prenosi dalje... 💓... to je punoća življenja!
ИзбришиDivne si odlomke izdvojila. A znas sta je meni ostalo eto, sad vec godinu i neki mesec posle citanja? Ne bolnicki krevet, ne ni njihov stan, nego nepregledno zvezdano nebo nad pustinjom, u kojoj je sa sinom. To nebo kao izraz susastvene samoce, na koju smo svi osudjeni samim svojim postojanjem u svemiru, a ujedno, tako ozvezdano, i kao izraz vecne, ogoljene,najljudskije i najprirodnije ljubavi. Ovo je jedna od najtoplijih knjiga koje sam citala i neizmermo mi je drago da te se toliko dotakla
ОдговориИзбришиKoliko danas napisah Milki, na njen "Bučers Krosing" - " Pustinja me privlači, ne mogu reći da ne… to je jedno veliko ćutanje!"
Избриши***
Mada mi je veoma intrigantno da kažeš da smo na samoću osuđeni...⭐🌟🌠... ja je nekako vidim kao dar, kao mogućnost, kao plodno tlo za sopstveni rast
Slazem se, ali samo onda kada je voljna. Ali puno je nevoljne, silom prilika nametnute ili na brzinu izabrane. Tuzno je kad ljudi ne mogu u takvim situacijama da izaberu rast, ali prosto ne mogu. I pate. Ali, u ovom slucaju sam mislila na cinjenicu da se sami radjamo i sami umiremo, uprkos svim, pa i najdivnijim zajednicama, a ogromno, neoiviceno nebo nad pustinjom nas na to podseca
ИзбришиDa, u pravu si - sami smo kad se rađamo i kad umiremo... 💥... mada sam ja sklona promišljanju da duhovno nismo sami ni pri jednom, ni pri drugom... 👶... da postoje anđeli koji nam pomažu i pri dolasku i pri odlasku iz ove fizičke dimenzije... 👼... da smo ih jako svesni do dobi od oko 2 do 3 godine, da nam se onda svest o njima, na neki način "briše", pa i ne možemo pričati o tome u kasnijem dobu (mislim pričati o svom iskustvu)... 🍎... a da, kad smo pred smrt, ponovo imamo mogućnost jasne komunikacije s njima... to je onaj period kada je čovek na umoru, tada duša često napušta telo i vraća se u njega, veze duše i tela su sve labavije i, u jednom trenutku, samo se odvoji od tela... tada kažemo da je čovek uzdahnuo... tako i jeste gledano iz ove fizičke ravni... 🌟... gledano sa nebeske, anđeli su poveli dušu (nije sama) kuda treba...
ИзбришиŠta je istina? Mislim šta je istina u stvarima koje nadilaze ovaj fizički svet? Ono kad naučni eksperiment ili forenzička analiza nisu alati koji su adekvatni... 🙏... vera je jedino što ti može dati odgovore i smirenje... 🍎... sam biraš...
I evo tek na kraju ovog pisanija postajem svesna koji je ovo period u godini, šta tebi znači... 💗
Pre ravno godinu dana, pred njegovu smrt, sanjala sam kako ga neki ljudi tuku, bez razloga, a on strasno jauce. Na sve to ja kroz suze sapucem deci da nece preziveti i utom se probudim. Odmah sam probala da se vratim u san i spasim ga. Bezuspesno. Pre tri noci sanjala sam opet neke ljude kako ga napadaju i ja besna izmedju njih i njega, kocoperim se kao zastitnik. Da li me je godinu dana mucila krivica iz onog sna ili je nesto drugo u pitanju, na mnogo slozenijem energetskom nivou, tek osecala sam se lepo 🙂
ОдговориИзбриши
ИзбришиJa glasam za "nesto drugo u pitanju, na mnogo slozenijem energetskom nivou"... 😍🌟💗
Otvorena za tu opciju 👍🏻
ИзбришиZa tu opciju i ja glasam❤! Draga moja Iva, sve što si rekla o vodičima duša u i iz ove dimenzije - divno je, i ono je u šta i sama verujem❤! A samoća, ona je samo iluzija na ovom svetu...
Избриши
ИзбришиČula sam više puta da je vreme iluzija, da postoji samo u ljudskom toku svesti... 🌀... ali da je samoća iluzija nikad nisam (zapamtila bih da jesam! )... sjajna misao, besprekorna formulacija, će mi zauvek biti vezana za tebe i ovu Bogojavljansku noć! 🌜😍🌛
💞💞💞
ИзбришиDivne ste!
Избриши„Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi.”
ОдговориИзбришиNisam ni pročitala knjigu, a već osećam da me je pisac ovom rečenicom kupio. Čitaću ga sigurno, ako ne konkretno ovo delo, onda šta god uspem da pronađem u „mojim” bibliotekama.
Hvala na novom otkriću! :)))
ИзбришиKoji god su koju god njegovu čitali nije bilo mesta pritužbama. Sve same najveće ocene!
Uživanje je pravo i zaista verujem da bi ti se svidelo!
:)