Karahasan Dževad - Istočni diwan

Radnja romana se dešava u Basri i Bagdadu u jednom širem vremenskom okviru, od VIII do XI veka, prateći živote tri velika sufijska mistika El Mukaffe, El Halladža i El Tevhidija. Ovaj uvod je možda postavio okvire, ali nije rekao ništa što bi čitaoce moglo da pripremi kakvo delo je pred njima.

***

***
El Mukaffa, prvi među njima, a ostalima luč i inspiracija, živeo je sa svojom voljenom ženom Begzadom u velikoj ljubavi. Ali ideja da je mora napustiti i otići u Basru, centar moći i središte znanja kako bi naučio sve šta treba, nije ga napuštala. Begzada, najveći mudrac ovog romana, zna da je vrhunac ljubavi predstavljen golubom širom raširenih krila, a ne pticom i zlatnom kavezu. Svoje srce sprema u svilu i kadifu svoje devojačke spreme, a dušu istače kroz pisma koja godinama razmenjuje s voljenim čovekom. I upravo ta pisma, teška cela dva života ljudska, kroz vekove mame, pale ili miluju, zavisno na koji je ton čitaočevo uho naštimano...

***

„Stvarno se s mojom ljubavlju nešto dogodilo. Čim si otišao, bilo mi je strašno, toliko da sam svaki dan čekala smrt ili bar ludilo. Noćima nisam mogla oka sklopiti, samo sam zurila u tamu i osjećala kako mi koža puca od čežnje za tvojim dodirom. Danima mi je sve ispadalo iz ruku jer su mi dlanovi trnuli od žudnje za tvojom kožom. Mjesecima sam plakala gledajući kako mi se kosa osipa jer te nema blizu, a sve to vrijeme dah mi se presijecao kad je trebalo izgovoriti tvoje ime.
Sada više nije tako. Kao da mi se tijelo prosušilo a s njim i ono što osjećam prema tebi. Volim te lijepo, suho i spokojno, više kao sliku nego kao živo tijelo, više kao sjećanje nego kao nešto za čim se žudi.“

***

Sva trojica su živela daleko ispred svog vremena, vođeni nekim unutrašnjim zovom o koji se nisi ni mogli, niti hteli oglušiti. U ovom romanu se njihove priče prelamaju jedna preko druge, upregnute idejom koja gleda neko daleko sutra, a opet omeđene nerazumevanjem okoline koje je postalo njihov usud. U svakoj od priča je, uz mudraca, i neki emir straže ili njegov pomoćnik kao glas vlasti i poretka i jedan ženski lik kao pribežište ili izlaz, kao opšta protivteža raciju. Paradoksalno, emocija naspram racija predstavlja glas razuma!

***

„Prvo se ne bih složila da odnose među ljudima treba urediti prema razumu. Bilo bi tužno, pusto i dosadno da smo samo razumni. Šta bi ti meni bio da sam razumna? A kakav bi mi život bio bez tebe? Na ljude utječu trave i drveće, kiša i mjesečina, i to često mnogo jače nego drugi ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tiče. Možda će jednom mudraci poput tebe postići da me se mnogo više tiču ljudi koje ne poznajem nego stijena iznad moje kuće i grmlje iz mog vrta, ali molim Boga da ne dočekam to sretno vrijeme. Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi s radošću troše. Ne dao mi Bog da dočekam tvoj razumni svijet, voljeni moj, daleki mužu. Bio bi gori od onog koji mi moj dragi otac nudi uz našeg debelog emira.“

***

Ima u ovom romanu svega: vlasti, poretka i stradanja naravno, zatim zločina i tajni, muških strahova i ženskih smiraja, a sve začinjeno misterijama koje nemaju odgovor od ovoga sveta... I implicitno i eksplicitno pokazujući da na ljudski život utiču kako velike ideje, tako i besmislice, nesporazumi ili nečiji lični interesi. I zbrajajući tako od čoveka do čoveka, a po svim vremenima, vidimo celokupnu istoriju, neumitnost kotrljanja njenog točka... jer:
„Čovjeku se, jadan ne bio, događa ono što mu sliči, nikome se ne može dogoditi ono čega u njegovoj prirodi nema. Tvoja je osobina da ti se ovo dogodi, jer ti se ne bi moglo dogoditi da nije. Eto ti.“

***

Nota 1:
Delo svakako nije linearno, niti realistično, već duboko, isprepletano, sadržajno, ono koje se obraća čitaocima najširih interesovanja... upravo kako se i uz divan postavljaju sofre s najrazličitijim đakonijama. Karahasan nije ništa prepustio slučaju. Možda bi se, u najširem okviru, ono moglo predstaviti kao svedočanstvo jednog vremena.

Nota 2:
„Istočni diwan“ je divna knjiga! Nemojte je nikako propustiti! Ono što je meni malko zasmetalo je što mi je početak mnogo jači od kraja, a knjiga ima baš dosta strana... Prva priča mi je i najjača i najbiža srcu, tu je sve obojeno ljubavlju. Kako roman odmiče, preovladavaju teme vlasti, intriga, politike i policije... premalo ljubavi, a previše politike za moj ukus...

Nota 3:
Bukice moja draga, hvala ti neizmerno na ovoj knjizi... jer
neću zaboraviti
osećaj koji me je zahvatio
kada sam iz paketa izvadila ovu knjigu
i ono karahasanovo književno veče
na terazijama u beogradu
nikad.

Ocena: 9/10
Izdavač: Blum, 2019 (I izdanje)