Handke Peter - Popodne pisca
Pisac... Ko je on?
Slučajni prolaznik bi ga, možda, opisao kao usamljenog starca, ćutljivog i dokonog koji popodneva provodi hodajući ulicama. On jeste sam, ali nipošto usamljen. Ćuti, ali reči trepere oko njega. Šeta ulicama grada, ali to je neophodnost i preduslov pisanja – nikako besciljna dokolica...
Slučajni prolaznik bi ga, možda, opisao kao usamljenog starca, ćutljivog i dokonog koji popodneva provodi hodajući ulicama. On jeste sam, ali nipošto usamljen. Ćuti, ali reči trepere oko njega. Šeta ulicama grada, ali to je neophodnost i preduslov pisanja – nikako besciljna dokolica...
***
***
Reči, ... reči su oko
njega i čitav fišek satkan od reči ostavlja tek mali otvor prema spoljašnjem
svetu. Maleni, dovoljan da zaustavi sve što je iritirajuće, a opet optimalan za
ono inspirišuće.
Piščev život je poput
okeana – talasi plime donose koncentraciju, misli, rečenice, rad ... To su
trenuci kada su daljine u dometu htenja, kada nada nosi ruku koja piše i
razgrće svaku sumnju u svrsishodnost postojanja Pisca i Čitaoca. Njih smenjuju
periodi oseke, časovi koji ga vuku da izađe iz kuće. Nisu to časovi pada i
preispitivanja, sumnje u opravdanost pisanja, što bi predstavljalo sumnju u sam
život. Nikako ne! Doduše, ima i stvaralačke krize, melanholije, zapitanosti da
li praznina donosi mir plodonosni ili isijava sputanost reči...
I sam izlazak nema cilj
koji može biti materijalizovan nekakvim predmetom ili je opravdan neizostavnošću
obavljanja neke radnje. Međutim, sam čin izlaska iz kuće, osećaj neba koje Ga
istovremeno i otkriva i štiti, pogledi koje mu upućuje priroda kojom se
podsvesno napaja, rutina prolaska istim stazama, prisustvo poznatih likova u
kafani u koju možda svrati, mogućnost gledanja u izlog knjižare koji ne koristi,
... i uvek nanovo proživljen osećaj ulaska u dvorište nakon popodnevne
šetnje...
***
„Na otvorenom polju, preko koga je povlačio svoju
uobičajenu dijagonalu, i dalje je trajala ona upravo stečena bezimenost,
podsticana padanjem snega i samotnim hodanjem. Bio je to doživljaj koji se nekada
ranije mogao nazvati „raz-graničenje“ ili „o-bez-sebljenje“ Konačno biti samo
još napolju, kod stvari, beše to neka vrsta oduševljenja; kao da su se pri tom
izvijale obrve. Da, biti oslobođen imena, oduševljavalo je; kao da si time,
poput legendarnog kineskog slikara, nestao u slici; video si, na primer,
trolejbuske trole u daljini kako su prešle preko jedinog visokog bora, kao
pipci. I dok je toliko ljudi u samovanju, svojim mrmljanjem, nakašljavanjem i
dahtanjem, podsetilo na one prašteće mašine koje su konačno opet stavljene u pogon,
s njim je, po pravilu, bilo baš obratno: tek sam se sa stvarima, bezimen,
stavljao istinski u pogon. Da ga je neko sada upitao kako se zvao, odgovor bi
glasio „nemam ime“, i to sa takvom ozbiljnošću, da bi ga pitalac smesta razumeo.“
***
Nota 1:
Roman je izuzetno kratak, neobičan. Ako niste sebi napravili dobar tjuning, moguće je da ćete od celog romana čuti samo kuda je Pisac prolazio šetajući gradom. Istina je da je autor najviše reči upotrebio upravo za te opise. Takođe je istina da je to najmanje bitno.
Nota 2:
A ako ste ostvarili rezonancu s Piscem, preliće vam sopstvene misli, imaćete osećaj da na tim stazama kojima On hoda ostaju otisci vaših cipela, da ćete vi, koliko sutra, biti Pisac... Ne znam kako je kod drugih, ali kod mene je posložio neke razbacane i nenumerisane kockice, napravio od njih stepenik, a mene podigao na jednu novu visinu.
Nota 3:
Odlomak iz pogovora prevodioca Žarka Radakovića:
„Profesionalni tumači umetnosti su svoje kompetencije
u međuvremenu uzdigli na nivo zakonodavstva. Ne samo da su umetničko delo sveli
na matričnu partituru za svako čitanje i jedino moguće tumačenje, nego su i
autora potisli u pozadinu, a svojim aparatom nametnute interpretacije potisli
ga do gušenja i nestajanja. „Estetika recepcije“ je postala politika prinude i
nadmetanje kompetentnih i sveznajućih. Život umetnika zatrpan je svakovrsnim
recepcionim materijalom i veoma rano razobličen u predanje. Delovanje umetnosti
je kontrolisano. Dakle, mi, čitaoci knjiga, na primer, treba samo da poslušno
pratimo uputstva kompetentnih. Doživljaji umetnosti su unapred programirani i
koordinisani.
Nije li i iz tih razloga Peter Handke napisao tekst Popodne pisca?“
Nije li i iz tih razloga Peter Handke napisao tekst Popodne pisca?“
Ocena: 9/10
Izdavač: Prometej, 2018 (I izdanje)
Izdavač: Prometej, 2018 (I izdanje)
Sa izuzetkom autobiografskih štiva gdje je to neminovnost, mene ustvari jako malo interesuje "ko je pisac" i ne želim s njim da odem na kavu ili da ostanem na pustom ostrvu. Sve se uvijek kreće oko onoga što stvara i načina na koji govori u svome djelu.
ОдговориИзбришиAli Handkea želim da čitam!
Pozdrav ti, Živka!..
M.
Da, razumem potpuno! Drugačiji pravac intresovanja...
ОдговориИзбришиOvde, doduše, ti i ne znaš ko je pisac, zato što je on jedno "zborno mesto", odnosno Pisac, ali znaš kako je Pisac.
Meni je ovo možda više leglo nego što bi tebi, jer mene interesuje ko stoji iza reči (ne uvek),a iza tih što me interesuju neka kafa bi i mogla (ne uvek), a i pusto ostrvo jeste željena opcija za ove s kojima bih na kafu (ne uvek).
Realno, ako izuzmemo vreme iz jednačine, ima Jedan s kojim bih sve.
Na studijama Svetske književnosti spremali su nas da budemo "profesionalni tumači umetnosti". Baš me ta isključiva "estetika recepcije" odbila od bavljenja istom... Divan tekst Iva❤!
ОдговориИзбришиI ja sam se iskreno iznenadila tom "estetikom recepcije". Verovatno jer je moja prva reakcija na bilo koji tip prisile i davanje gotovih rešenja - "e, baš neću"!
ИзбришиRoman mi je legao u pravi čas, jesam i sama zadovoljna prikazom i jako mi je drago što se i tebi svideo. 💙
Oh wow baš sam razmišljala o tome da li da je čitam ili da čitam ono o Tukididu, ali svakako osećam potrebu da pročitam neku Handkeovu knjigu. Jedom sam čak i išla u knjižaru Most sa namerom da kupim baš ovu , ali sam umesto nje kupila "Pustolovine Haklberi Fina". Mislim da treba da se vratim u Most i po ovu baš si me ubedila da treba da je čitam! 9 od 10 je sjajna ocena. :) Moram i da dodam jako su slatke te glinene figurice na slici pogotovo patka i žirafa! Zaista mnogo vim patke i zirafe. :')
ОдговориИзбришиDanas ću svojoj sreći dodati još komadić pozitive - uticati na nekog da poželi da pročita nešto vredno je za mene jedna od onih malih-velikih stvari!
ИзбришиPS. Žirafa mi naročito leži na srcu! Jedan od razloga je i taj da je ona kopnena životinja s najvećim srcem!
Oo wow nisam to znala sad mi je jasno zašo ih toliko volim. :)
ИзбришиSetih se kako su mi nežne one fotke gde mama žirafa mazi svoje mladunče.... 😍
Избриши